Posljednjih sedmica cijela se regionalna javnost uzbunila, sa epicentrom uzbuđenja u Sarajevu, oko pravne polemike nekadašnjih sučlanova Zabranjenog pušenja. Pravna polemika, kako to u našem kontekstu uvijek biva, a posebno pravna polemika bivših prijatelja sa neusaglašenim stavovima o prošlosti devedesetih i njenim posljedicama, te pripadajući im autorskih i neautorskih prava, pretvorila se u višak emocija, te iznova javnost odvela u raskopavanje krasti istorije, sa unaprijed potpisanim porazom da se stavovi nikada neće ni pokušati približiti.
Pozicije su betonirane, akteri su ušančeni svako u svoje mentalne tranšeje i rovove, svaki od njih ima svoje sljedbenike koji podržavaju njihove stavove protiv onog drugog. Sukob se nameće kao jedino suštinsko mjesto njihovog susreta, možda i svojevrsne autonostalgije, koja ih tjera da svako malo u javnost izlaze opetovano nam u svom igrokazu prikazujući ono za što svi znamo da je prošlo, umrlo i da postoji još jedino kao odjek dalekog sjećanja. Možda to njima nedostaje, možda na taj način svaki od njih iskazuje vlastitu traumu i nemogućnost da je jednom ostavi iza sebe.
Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:
To nas iznova dovodi na onu tačku naše svejugoslovenske nemogućnosti da se suočimo najprije sa sobom, a potom jedni sa drugima, da grobnice povijesti osvijestimo, ali da po svaku cijenu nastojimo sada i ubuduće živjeti sa zajedničkim nastojanjem da ih više nikad ne raskopavamo. Nažalost, kao ni u mnogim drugim slučajevima, ni u ovome se ne dešava nikakvo nastojanje da se bar razgovara. Sve počiva na međusobnim denuncijacijama i diskreditacijama, koje nadalje produbljuju provaliju koja se rastvara između postjugoslovenskih društava.
Pitanje razgovora, pokušaja da se osvijetli tri decenije poslije šta se to nama ovdje zaista desilo, ostaje iznova izostavljeno, jer mi se još nikad istinski nismo suočili sa vlastitim užasima i odgovornostima za njih. Uvijek je krivac na drugoj strani, uvijek je iskustvo koje imamo ono koje isključuje, umjesto da se na njemu pokuša graditi neki novi inkluzivni oblik komunikacije.
Naravno, u opštoj dosadi i neinventivnosti domaće kulturne i umjetničke scene, ovakvi se proplamsaji sukoba bivših asova grada na Miljacki željno iščekuju, jer ako jednom u godini nije obrnuta polemika oko Kusturice, Nadrealista i Zabranjenog pušenja, nije se ništa ni desilo. Nastranu ono što je zaista pravni spor u ovom slučaju, to je neko posve drugo pitanje, koje je u startu stavljeno u drugi plan, jer se javnost promptno morala podijeliti te zauzeti jasne pozicije i stavove. Bez toga ova sredina kao da nije u stanju da postoji, kroz tu beskrajno napornu reciklažu u javnom prostoru mamuza se davno krepali konj sarajevskog kulturnog života.
On nam može poslužiti kao nekakav primjer kako nešto treba ili ne treba raditi, ali on je neminovno crk’o, otišao u povijest, na njemu se više ne može jahati. Međutim, u slučaju zavađenog dvojca iz Pušenja, kao i uvijek do sada, raja je promptno krenula da se pali i žari. Kao da je taj naš vanji konj još u punoj snazi, kao da nije izraubovana crkotina koju je kao ragu za sobom vukao kako je ko stigao.
A kad je s rajom tako, onda nema te sile koja može zaustaviti bespotrebnu lavinu komentara i stavova, uvijek sa potpuno neosviještenim poimanjem gdje leži suština našeg problema. Sejo i Nele su svoje otpjevali, davno, sve potonje je preslikano preko indigo-papira.
Drugim riječima, u tragikomediji sarajevskih nadrealista proreknuta je i njihova sudbina. Što bi sa stanovišta satire bila možda suštinski poetska pravda, da moraju biti ismijani i oni koji su dekonstruisali i demaskirali satirom one najgore oblike društvene gluposti. Postali su zapravo junaci svojih nekadašnjih skečeva. Nama pak ostaje pitanje imamo li mi šta pjevati i možemo li poroditi neki novi oblik umjetničkog izraza koji neće biti zarobljen u žabokrečinama prošlosti. Žabokrečine mogu postati i plodno tlo, ovisi samo koliko smo vješti vrtlari.
Stare žvake i opšta čamotinja
4
1
08.06.2023
Posljednjih sedmica cijela se regionalna javnost uzbunila, sa epicentrom uzbuđenja u Sarajevu, oko pravne polemike nekadašnjih sučlanova Zabranjenog pušenja. Pravna polemika, kako to u našem kontekstu uvijek biva, a posebno pravna polemika bivših prijatelja sa neusaglašenim stavovima o prošlosti devedesetih i njenim posljedicama, te pripadajući im autorskih i neautorskih prava, pretvorila se u višak emocija, te iznova javnost odvela u raskopavanje krasti istorije, sa unaprijed potpisanim porazom da se stavovi nikada neće ni pokušati približiti.
Pozicije su betonirane, akteri su ušančeni svako u svoje mentalne tranšeje i rovove, svaki od njih ima svoje sljedbenike koji podržavaju njihove stavove protiv onog drugog. Sukob se nameće kao jedino suštinsko mjesto njihovog susreta, možda i svojevrsne autonostalgije, koja ih tjera da svako malo u javnost izlaze opetovano nam u svom igrokazu prikazujući ono za što svi znamo da je prošlo, umrlo i da postoji još jedino kao odjek dalekog........
© Oslobođenje
visit website
login
who are we?
contact us
qosheapp
Toi Staff
Gideon Levy
Andrew Mitrovica
Belen Fernandez
Marwan Bishara
Timotej Milanov
Tafi Mhaka
Grant Arthur Gochin
Ahmadi Ali
