U prilog raspravi o stanju kulturne svijesti u našim suženim okvirima treba dodati još nekoliko, dojma sam, važnih pokazatelja zašto nam često ne ide, odnosno iz kojeg razloga se neprestano vraćamo na iste one pogreške koje nas drže zarobljenima u provincijskom stagniranju. Da bi se osvijestila pozicija jedne kulture, nužno je da ona uspostavi onaj stvarni kontinuitet sa onim što je bilo prije sadašnjeg trenutka. Naša opšta selektivnost, nearhiviranje onih dosega koji su oblikovali jedno polje stvaranja, dovela nas je u poziciju da se sve počinje od početka, bez jasnih estetskih i etičkih propitivanja, udubljivanja u ono što su drugi prije nas činili. To ne mora nužno značiti da se ovdje sve odbacuje, već prije svega da se iz tradicije, onoga na što se naslanjamo, najčešće uzimaju samo oni segmenti koji su lako ukalupljivi u ovovremene narative, sve te natruhe narodnjačkog poimanja i retrogradnih veličina etnikuma, kako bi se kroz njih gradila pozicija monokulturnog primata nad drugima.

Šta to znači? Da postoje poželjna i nepoželjna prošlost, tačnije da je sve ono što........

© Oslobođenje