Znamo, uglavnom, dobro svi, ali se ne usuđujemo o tome iz različitih razloga otvoreno govoriti, da je naša kulturna scena uglavnom provincijska kafančuga, uz povremene bljeskove, s puno fanfara i malo stvarnih dometa, unutar koje je sve korumpirano jednako kao i država sama. Ali, kako već rekoh, to nema ko da kaže. Odnosno, malo ko želi pristati da se zamjera, da prihvati na sebe krunu izopštavanja jer papagajski ne ponavlja idiotarije koje su se ukotvile u ovu kulturu kao jedini njen stvarni domet i obrazac postojanja. Odsustvo svake kritičke revalorizacije, problematiziranje određenih fenomena ili opštih mjesta sa jasnim naumom da se postave neki estetski kriteriji, halo efekat da je sve što napravimo, najbolje i najuspješnije, doveli su nas u stanje gdje su krokodili jako gladni i bijesni, a bara je sve manja i ona sama halapljiva. Navijači tu i tamo zapale neku baklju podrške, ali to brzo raznese vjetar. Sve je toliko ojađeno različitim vidovima burazerstva, koje odnjegovano u ideološkim klupama naše postranzicijske feudodemokratije hara i prostorom kulture, da se u podzemnim........

© Oslobođenje