Vjesnik starih vijesti |
Foto D. KOVAČEVIĆ
Izgori Vjesnik, i sve da ga i ne sruše, neće to više nikada biti to. Izgori, kažu, simbol jednog vremena, simbol drukčijeg novinarstva
Gori Vjesnik. Gori Vjesnikov neboder. Gori u noći od neradnog dana, dok rominja ledena kiša, baš kao po nekom nepisanom pravilu da nevolje dolaze kad su ulice mahom puste i kad je sve sivo. Gori Vjesnik. Gorio je još uvijek i ujutro kad se razdanilo, makar su vatrogasci preko noći činili čuda, sve što se moglo. Gori Vjesnik, a svijeta po ulicama, onog znatiželjnog svijeta koji voli vidjeti sve izbliza, zapravo nikad manje po okolnim ulicama. Kao da nikog nije iznenadilo što gori neboder tamo gdje se križaju neke važne ceste, gdje se dogovaraju susreti, gdje se izlazi i ulazi u tramvaj, gdje se spajaju istok i zapad, gdje je cesta koja kazuje gdje je sjever i kojim putem se ide na jug. Ima svijeta koji je iz okolnih zgrada gledao vatru sat, dva i onda jednostavno pošao spavati. To što gori Vjesnik niti je koga prepalo, niti je koga užasnulo, niti je koga iznenadilo, bilo da je umirovljenik zgrada do, koji odavno uvjerava susjeda da im je zaključavati ulazna vrata jer svakakvog svijeta danas ima, bilo da je mladost koja je u četiri ujutro došla doma iz kakvog kluba, snimila video buktinje i pošla leć’. Tuga da, iznenađenje ne, a i ta tuga različitih je predznaka. Jer, dok su jedni u ogoljenom neboderu vidjeli simbol konačnog urušavanja svega, tim više što su se baš tu radile i rađale neke sjajne tiskovine, drugi su vidjeli simbol posvemašnje nebrige koja će ionako srušiti sve jer smo se na nju navikli taman toliko da nam je normalno.
Izgori Vjesnik, i sve da ga i ne sruše, neće to više nikada biti to. Izgori, kažu, simbol jednog vremena, simbol drukčijeg novinarstva. Samo, koliko god istina bilo u tom da je štošta što bi Vjesnik mogao simbolizirati odavno na koljenima, prije će biti da je Vjesnik valjalo sačuvati jer je toponim. Pa kad predvečer ideš od zapada prema gradu oduševiš se svaki put nanovo refleksijom svjetala na........