Photo: Ivica Galovic/PIXSELL

Jednog će dana predsjednik i opet moći kazati premijeru, baš kao i premijer predsjedniku: »Uvijek ćemo imati Pariz.« Ako je Rick Blain u Casablanci mogao tako zaključiti romansu s Ilse Lund u ime višeg interesa, moći će, ako ne i morati, i predsjednik i premijer

Glupo bi bilo reći da su oči svih ovih dana uprte u Svjetsko nogometno prvenstvo i ono što tamo na zelenoj tratini rade naši reprezentativci. Glupo i neiskreno, jer mogu u jedan u noći oči biti uprte u štogod, ma se i opet kapci lijepe taman toliko da je sve u nekoj magli, a ono što se i dogodi, dogodi se, kako to pjesnici vele, u magnovenju. Glupo bi bilo reći i da su sve uši ovih dana naćuljene taman tako da se uredno čuje ono što se u dalekoj Americi izgovara. Tko bi po cijele dane slušao i Valentinu Miletić, a kamo li puste izjave koje su jedna drugoj nalik onako nerealno optimistične. A onda je pred mikrofone izašao Nikola Vlašić nošen vlastitim učinkom u srazu s Ganom. Pa reče: »Držimo se zajedno, molimo zajedno, Bog nam je jako važan u životu.«

I oči i uši se otvoriše, kako je i red kad se Svevišnjeg zaziva. Zaspati na miru poslije onog što se čulo bilo je skoro pa nemoguće, i s molitvom i bez nje. Jer, otvorio je pripadnik obitelji Vlašić more dilema, more pitanja. Kako li samo ta molitvena zajednica izgleda? Što ako ima netko da se ne voli moliti u grupi, ili moliti uopće? Jesu li tekstovi molitvi blago parafrazirani i prilagođeni stanju na terenu i taktici, ili su to one uobičajene i opće prihvaćene molitve? Događa li se sve u sjeni pustih raspela uz koje se selektor fotografirao pred put? Ima li šanse kakav ateist uopće zaigrati ako se ne prilagodi obiteljskim običajima, ili ne daj bože kakav Viking poput Halanda? Kako se iz naše pozicije gleda na molitvu pripadnika drugih nekih nacija i vjere? I što kad preko puta stane ekipa koja isto sjedinjena moli, čiji je Bog tada veći, jači i zašto bi se uopće samo nama i to baš uvijek........

© Novi List