Foto Nikola Blagojević

Čim se svijet počeo mijenjati, čim su glavu digli Trump i njemu slični, krenula je akcija i u nas

Ne dižimo tenzije. Spustimo loptu na zemlju. Smirimo situaciju. Vrag je definitivno došao po svoje čim političari u tolikoj mjeri koriste rječnik sportskih komentatora, onaj što se pred derbije troši nemilice. I sva su čudesa moguća čim, primjerice, Jakov Sedlar premijeru svog filma »260 dana« koristi da kaže kako posebice valja zapamtiti poruku mira na kraju filma, a sve u svrhu toga da se spirala jada i nevolje zaustavi u svojoj vrtnji. Doduše, govori to uz obvezno podsjećanje kako film treba prije svega gledati mladost da bi znala što je bilo.

Možda nije od riječi do riječi, uhvatila se Sedlarova izjava na radiju za vožnje, ali smisao je taj. Spustimo loptu na zemlju. Ma, slabo to nekako ide. Pa kad već teško ide to spuštanje lopte na tlo, neka se svim oružjem nastavi ratovanje na temu tko je zapalio žito, pardon, tko je kriv za radikalizaciju u našem društvu. A kriv, zna se, može biti svatko. Krivo je čak i more u onom neuništivom izletničkom hitu omiljenom kod starijih od pedeset. Tko je kriv da nam je ove godine postalo sporno sve što smo godinama smatrali normalnim, ili pak barem toliko normalnim da pustimo onu slobodu ljudsku da je jednostavno bude kad ne smeta nikom ništa!? Ako će nam biti lakše imenujemo li krivca, evo neka krivac bude onaj, odnosno ona i oni koji su nas onomad natjerali na referendum o definiciji braka. Moguće da je baš tad počelo, da se tad otvorila ta pukotina u društvu, podjela koja nikom nije trebala, da se baš tad tad posijala među narod (ne)svijest da ima svijeta s kojim nikad ne bi za isti stol i to samo zato jer drugačije misle. Ako je tad počelo, Plenković i nema bog zna zašto biti kriv, ali jest propust što već tad nije makar naslutio kud bi sve to moglo odvesti, pa da se rijeci iz korita ne da. Jer, tko god vuče crne konce skriven u podzemlju nekom dok........

© Novi List