Foto PATRIK MAČEK/PIXSELL

Reče kritičarima ravnatelj da se tu radi o čistom građanskom odgoju jer, kako reče, što je građanski odgoj nego bildanje zajedništva i nacionalnog osjećaja. Pa ti što reci!

Od utakmice Hrvatske i Maroka dijele nas još 144 sata. Toliko dijeli naciju od trena kada će Vatreni, što senatori što mladi lavovi, a sve pod vodstvom opjevanog Zlatka Dalića, istrčati na travnjak glanc novog stadiona u Kataru, tamo gdje se u zimu igra zapravo proljetna neka igra, Svjetsko prvenstvo u nogometu. Ministar obrazovanja Radovan Fuchs na noge lagane ustao je kako nogama laganim i dolikuje, vedro i čilo. Kako i ne bi kad je svanuo dan upravo idealan za senzacionalnu objavu, pri čemu uopće nije važno je li ideja plod njegova uma, ili je skovana u užem kabinetu Vlade. Bitno je da će on pred narod s divnim poklonom. A poklone kaže: »Utakmice Svjetskog prvenstva, kada bude igrala Hrvatska, moći će se gledati i u školama, pod uvjetom da tako odluči većina i da se gradivo nadoknadi.«

Od utakmice Hrvatske s Marokom dijeli nas još 120 sati. Zapravo, vrag bi ga znao je li prije bio Jandroković ili Fuchs. Ravno je to onoj dilemi je li prije bila kokoš ili jaje, taman da tu dileme zapravo i nema. Elem, znajući da nas od megdana koji gaće para dijeli tek koji dan, predsjednik Hrvatskog sabora, čovjek koji je itekako svjestan svega što se oko njega događa i spreman od tog svega što se događa baš uvijek izvući ponajbolje za sebe i stranku kojoj pripada, probudio se jutrom, pogledao u ogledalo, pa se sam sebi zadovoljno nasmiješio. Kako i ne bi kad je svanuo dan kad će ga njegovi zastupnici voljeti više nego ikada. Oni koji ga voljeti neće samo su jalnuški diletanti, ako nisu i štogod gore, recimo mrzitelji najvećeg ponosa u Hrvata, a to je ponos što ga izaziva svaki dodir s loptom svakog od dvadesetak odabranih da u ime svih nas tjeraju mješinu po zelenoj tratini. Zato je šef Sabora uključio mikrofon, pa poručio nazočnima u sabornici da će u srijedu, na dan utakmice, na dan kad je planirana rasprava o prijedlogu proračuna za 2023. godinu, od 11 do 13 sati napraviti stanku da se na miru može pogledati utakmica između Hrvatske i Maroka. Netko je na to iz zastupničke klupe nešto nezadovoljno dobacio, garant oporba neka, no Jandroković je nezadovoljnika otpuhao lakše nego kakvu perut s ramena, poručivši: »Ako imate problem oko toga, onda nemojte gledati nogomet i radite svoje, ja znam da velika većina zastupnika i zastupnica gleda nogomet, pa je bolje tako nego da bude prazna sabornica.«

Od utakmice Hrvatske i Maroka dijele nas samo 72 sata. Vikend je, mediji vole tople ljudske priče, a što je nogomet u Hrvata nego topla, ljudska priča idealna da se od nje radi mit i liječi koješta. Dobro, ostane većina svijeta u normalnim nekim gabaritima, nogometnim recimo, ali vazda je onih koji će napokon dobiti priliku preklinjati nogometaša da »učine sve na Svjetskom prvenstvu, pa da ova zemlja opstane.« Što ako ne učine sve, što ako ne bude rezultata, što ako ispadnemo u skupini!? Lako za njih, ali zemlja će nam se, očito je to, strovaliti u povijesnu provaliju iz koje natrag nema.

Od utakmice Hrvatska – Maroko dijeli nas 48 sati. Opozicija riga vatru i dalje uvjerena da je to što će djeca gledati utakmicu iz školskih klupa udarac kako na važnost obrazovanja, tako i na njihova mudra saborska izlaganja i primjedbe na prijedlog novog državnog proračuna. Tek nešto sitno, ako išta, pozabavit će se oni činjenicom da to velikodušno dopuštenje da se nastava prekine i dade učenicima da gledaju utakmicu praktički ne daje nikakvu mogućnost nejači da odbije, da poželi raditi štogod drugo, recimo heklati. Zapravo, može dijete bit mlado, ali već je ono dovoljno odraslo da nije ludo da gledanje odbije i tako postane predmet poruge, psihološkog promatranja i isljedničkog istraživanja tko su mu roditelji kad ga odgojili nisu u vatrenom duhu. Na koncu i ta odluka da se utakmica gleda umjesto uči o prirodi i društvu, lijep je primjer one škole za život. Osvijestiti da te od školarca do zastupnika dijeli malo, tek koja godina i stranačka iskaznica što osigurava zastupnički mandat i nerad za važne utakmice, besplatna je lekcija koja zlata vrijedi.

Od utakmice svih utakmica, one između Hrvatske i Maroka, dijele nas još 53 sata. Žestoki obračuni na društvenim mrežama između onih koji su za gledanje nogometa u školi i onih koji su protiv istog, ne da ne staju već se dade s njima krajnje fenomenološki i sociološki baviti. Posebno su angažirani osvjedočeni antivakseri. Evo ih kako likuju, jer »eto vam sad, svi vi zagovornici cijepljenja!« U najkraćem poručuju antivakseri svim protivnicima gledanja nogometa u školama: »Što se sada bunite zbog sat i po’ nogometa, a nisu vam smetale dvije izgubljene godine dječje zbog COVID-mjera!« Ali, ajde, neka i to, no kad uz bijes zbog COVID-mjera, uz tu ljutnju koja nikada nestati neće, ustvrde da su utakmice reprezentacije nacionalni ponos i najpozitivniji primjer nacionalnog zajedništva i zdravog načina sportskog života, onda zemlja na tren zbilja biva ravna ploča. Rekoše davno pametni neki ljudi da je nogomet rat drugim sredstvima. Ima bit’ da bi moglo i to bit’.

Od utakmice Hrvatske i Maroka dijele nas 4 sata i tri minute. Među brojnim molitvama i ona u kojoj autor ne dvoji da će pobjeda ujediniti Hrvatsku u ovu kišnu jesen.

Od utakmice Hrvatske i Maroka dijeli nas 3 sata i šest minuta. Uredništvo ranojutarnjeg uratka javne televizije što se zove »Dobro jutro, Hrvatska«, poslalo je novinara da prije nego školsko zvono zazvoni prvi sat posjeti školu u kojoj ravnatelj nema nikakvih dilema, ni dvojbi. Kaže odabrani ravnatelj da je SP u nogometu jedan od najvećih svjetskih događaja, pa zaključuje kako bi djeca svakako trebala popratiti utakmicu svoje reprezentacija. Bude li sreće i hrvatskog življa u finalima za Olimpijskih igara, koje su još veći sportski događaj svjetski, jamačno neće škole radit mjesecima. I da, reče kritičarima ravnatelj da se tu radi o čistom građanskom odgoju, jer, kako reče, što je građanski odnos nego bildanje zajedništva i nacionalnog osjećaja. Pa ti što reci!

Od utakmice Hrvatske i Maroka ne dijeli nas više ništa.

Od utakmice Hrvatske i Maroka prošlo je 5 sati. Portali donose intrigantno osviješten modni detalj u Nikole Grmoje. Čovjek je za saborskog gledanja utakmice svoju privrženost kockastom dresu pokazao tako što je navukao čarape s kockicama. Da čarape!? Govoriti da je nekad ovim prostorima gazio gradonačelnik koji bi se u ovakvim trenucima ponosa i slave sav odjenuo u kockice, u dres, u hlačice, čarape, štucne, kopačke, bespredmetno je. Tad se iz škola legalno bježalo u kavanu gledati utakmice bez da ti to ministar naredi. Sad su, eto, nova vremena i novi običaji. Sad se hvalimo čarapicama sitnog kockastog uzorka.

Od utakmice Hrvatske i Maroka prošlo je 12 sati. Igrala je Hrvatska tako da su, priča se vicasto, učenici molili da ih se vrati u škole koliko je to za gledanje bilo dosadno. Na društvenim mrežama zato novi neki bojevi i sto milijuna selektora. Ozbiljni neki ljudi, oni za koje se veli da kreiraju javno mnijenje, zagovaraju postavu u kojoj će zajedno igrati Livaja i Petković. Njihovi pobornici kuže mig, pa pojašnjavaju da dvojac mora igrati jer je reprezentacija iznad klubova. Jer zajedništvo sjevera i juga jače je od sudbine. Jer će nam BDP narasti do neslućenih visina ako zaigramo s dva skoro pa identična centarfora. Dva čovjeka na istoj poziciji i praktički zbog tog’ igrač manje u polju. Kad malo bolje čovjek promisli ima smisla, tako nekako stvari u nas i ‘funkcioniraju’.

Od utakmice Hrvatske i Kanade dijele nas 33 sata. Svi smo već čuli i naučili da je golman Kanade Srbin iz Knina, pa je valjda tim strašniji, a selektoru Kanade to nije bilo dosta pa je poručio da će, uf, odjebati Hrvate ili već tako nešto što ima fuck u sebi. I baš kao da nam to već nije dovoljno da posumnjamo u novu zavjeru velikih sila protiv Lijepe Naše, pada megdan u nedjelju da se nema zašto prekidati ni nastava, ni saborska rasprava. Ali, s obzirom na to da je u nas nogomet žešća religija, posve dobro političko oruđe te divan teren za nacionalno busanje u prsa, ima tu neke poetske pravde da se utakmica igra na dan od Svete mise. Svevišnji ionako vidi sve, tko će pomoć ako on neće, a evo se već i pobrinuo da onu treću utakmicu, koja će, bude li sreće, biti također sudbonosna, igramo u srijedu, usred radna dana. A dok nas nekoliko sati dijeli od one prošle utakmice, baš kao i od ove slijedeće, nogomet se na očigled fanova mijenja. Mijenja se tako kako se onomad mijenjala košarka, da je sve više igra u kojoj pobjeđuje brzina, snaga, mahnito trčanje, a ne velemajstori koji paučinu skidaju loptom. Da je ministar kazao učenicima da gledaju utakmicu u školi jer tko zna kad će opet moći vidjeti istinske majstore a la Modrić kad ‘napredak’ igre prijeti da takvih više ne bude, sve bi bilo u redu. Motivi ipak bijahu neki drugi. Bit će da je za prepoznati kako se svijet mijenja, ipak valjalo redovito ići i u – školu.

QOSHE - Nogomet za život - Siniša Pavić
We use cookies to provide some features and experiences in QOSHE

More information  .  Close
Aa Aa Aa
- A +

Nogomet za život

9 0 0
27.11.2022

Foto PATRIK MAČEK/PIXSELL

Reče kritičarima ravnatelj da se tu radi o čistom građanskom odgoju jer, kako reče, što je građanski odgoj nego bildanje zajedništva i nacionalnog osjećaja. Pa ti što reci!

Od utakmice Hrvatske i Maroka dijele nas još 144 sata. Toliko dijeli naciju od trena kada će Vatreni, što senatori što mladi lavovi, a sve pod vodstvom opjevanog Zlatka Dalića, istrčati na travnjak glanc novog stadiona u Kataru, tamo gdje se u zimu igra zapravo proljetna neka igra, Svjetsko prvenstvo u nogometu. Ministar obrazovanja Radovan Fuchs na noge lagane ustao je kako nogama laganim i dolikuje, vedro i čilo. Kako i ne bi kad je svanuo dan upravo idealan za senzacionalnu objavu, pri čemu uopće nije važno je li ideja plod njegova uma, ili je skovana u užem kabinetu Vlade. Bitno je da će on pred narod s divnim poklonom. A poklone kaže: »Utakmice Svjetskog prvenstva, kada bude igrala Hrvatska, moći će se gledati i u školama, pod uvjetom da tako odluči većina i da se gradivo nadoknadi.«

Od utakmice Hrvatske s Marokom dijeli nas još 120 sati. Zapravo, vrag bi ga znao je li prije bio Jandroković ili Fuchs. Ravno je to onoj dilemi je li prije bila kokoš ili jaje, taman da tu dileme zapravo i nema. Elem, znajući da nas od megdana koji gaće para dijeli tek koji dan, predsjednik Hrvatskog sabora, čovjek koji je itekako svjestan svega što se oko njega događa i spreman od tog svega što se događa baš uvijek izvući ponajbolje za sebe i stranku kojoj pripada, probudio se jutrom, pogledao u ogledalo, pa se sam sebi zadovoljno nasmiješio. Kako i ne bi kad je svanuo dan kad će ga njegovi zastupnici voljeti više nego ikada. Oni koji ga voljeti neće samo su jalnuški diletanti, ako nisu i štogod gore, recimo mrzitelji najvećeg ponosa u Hrvata, a to je ponos što ga izaziva svaki dodir s loptom svakog od dvadesetak odabranih da u ime svih nas tjeraju mješinu po zelenoj tratini. Zato je šef Sabora uključio mikrofon, pa poručio nazočnima u sabornici da će u srijedu, na dan utakmice, na dan kad je planirana rasprava o prijedlogu proračuna za 2023. godinu, od 11 do 13 sati napraviti stanku da se na miru može pogledati utakmica između Hrvatske i Maroka. Netko je na to iz zastupničke klupe nešto nezadovoljno dobacio, garant oporba........

© Novi List


Get it on Google Play