Jedan je aktualni premijer učinio mucice nikada aktualnijima na jednom aktualcu

Dogodi se to javnome servisu još kadikad, to da pogodi sa serijom i to tako da joj sve telenovele s komercijale nisu ni do koljena. Dogodi se kadikad onako kako se dogodilo da na male ekrane, skoro pa usred ljeta, stigne »Ritam srca«, talijanska uspješnica. U njoj je ponajprije sjajnog vizuala, lijepih ljudi i lijepe odjeće te bezvremenskih automobila s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća. A usred svega lijepoga eto ti i ljudske drame i sudbine što spaja i dijeli osoblje bolnice u Torinu, poglavito one liječnike pionire na polju kardiologije. Napenališ se navečer pred televizorom malo iza devet i uživaš skoro sat vremena, posve imun na sve podražaje vanjskog svijeta.

Prve dvije sezone serijala bilo je to upravo sjajno, bilo je sjajno dok je doktor, pače ravnatelj Corvara šetao zemljom. A onda ga je, avaj i kuku, izdalo, dakako, srce. Fanovi su s nevjericom sve to gledali, pa ispustili dubok uzdah, pa sami sebi obećali da oni to više gledati neće. Ali, vratili su se. Treća sezona je međutim bila i jest ipak nešto drugo i to ne zato što je modernitet donio svoje, od novih modela Fiata i Alfe, do hipija, ženskih prava i prijenosnog defibrilatora. U trećoj sezoni scenaristi su učinili da sumnjamo u moral čak i dobrog doktora Ferrarisa, a epizode koje su nekada bile zaokružene skoro pa posve postale su sve ulančane u jednu dugačku epizodu kojoj se kraja ne vidi. Dojam je da se pokušalo biti veći od života, biti nalik američkim proizvodima, biti serijal za Netflix ili HBO, za lajkove i šerove. A šteta je, koliko god je to sve još uvijek dobro za gledanje. Jer što je preslano ni mački nije drago.

Hrvatski sabor, valjda od početka svoga postojanja, ima aktualan sat, odnosno aktualno prijepodne. Nekada su se dani i sati od tog aktualca čekali s navijačkim nestrpljenjem, a izvještaji čitali u........

© Novi List