Loš vic, ili šala!? Da bar! |
Pjevanje pjesme u kojoj je i stiha što spominje grobnicu od zlata u kojoj leži otac svih Hrvata, sramota je možda i najmanje »gospodina Dabra« jer taj nikada neće shvatiti koliko je nedostojno čovjeka veličati Antu Pavelića
Nije vic neki, ali ajde, poklade u nas ionako traju enormno dugo, i kad službeno završe, pa se može. Malo je na ekavici, ali ajde, nije da se ne razumijemo i nije da je provokacija bilo koje vrste (makar poklade u nas traju enormno dugo, i kad službeno završe, pa se može op.a.) već bi vic bio besmislen da ga se kroatizira. A vic kaže kako je jednoga dana zec k’o mahnit trčao šumom jer su ga krenule ganjati kobre. Kad eto ti dabra. Gleda dabar kako zec mahnito juri pa ga pita: »Zašto bežiš, bre!?« Zec mu na to reče: »Beži bre dabre, idu kobre!« »Ko bre!?«, pita dabar. »Da bre!«, na to će zec.
Nije vic neki, ali dosta plastično objašnjava društveno politički mulj i glib u koji smo zapali zahvaljujući »gospodinu Dabru«, kako ga je to na mekom korčulanskom zazvao ministar graditeljstva i koječega drugog Bačić dok mu je blago kritizirao glazbeni izričaj. Dabro, Dabru, Dabar, sve je to k’o Kobra, Kobre i slično, na prvu samo vic. Na drugu, treću i stopedesetosmu pjevanje pjesme u kojoj je i stiha što spominje grobnicu od zlata u kojoj leži otac svih Hrvata, sramota je možda i najmanje »gospodina Dabra« jer taj nikada neće shvatiti koliko je nedostojno čovjeka veličati Antu Pavelića. Sramota je to skoro pa svih nas jer smo, što svojim činjenjem što svojim nečinjenjem, učinili da se veličanje zločinca i zločinačkog režima uopće događa pa još tako da se pravimo da se dogodilo i nije i da je normalno. Sramota je što nam takvi sjede u Saboru i što o njima ovisi većina. Sramota je što im se daje prostora da sve izvrgnu ruglu tražeći načina da ispadnu velike žrtve dok traže zabrane i one petokrake na limenci piva zlorebeći pritom Domovinski rat i sve ove godine za kojih se gradilo društvo koje će biti tolerantno i razumno. Više nije. Invazija dabrova učinila je svoje, ali o toj invaziji nešto malo kasnije.
Elem, jamačno i zbog toga što nikada prebolio nije izgon iz ministarske fotelje zbog nečeg tako »trivijalnog« kao što je pucanje iz........