Kontra strahu, kontra sili |
Snimila Ana Križanec
Marširalo se ne bi li neki novi roditelji naučili svoju djecu da ne mrze i ne dijele ljude prema porijeklu, vjeri, naciji, boji kože ili seksualnoj orijentaciji
Ima Facebook svako toliko naviku da podsjeti vlasnika profila na uspomene od prije godinu, dvije, deset godina. U pravilu izbaci on neku fotografiju vesela društva, ili prirode neke, zna se tu nać’ i gradela i vina, djece vlastite i tuđe, rodbine. Bude tu i utakmice, mora i plaža, bude starih roditelja. A bude i fotografija s radnih zadataka od prije godinu, dvije, deset godina. Drage su one zbog mnogo čega, jer slika ne skriva puno, ako skriva išta. Ne skriva da je ruksak na leđima isti i da je već čudo svjetsko da se nije raspao kud ga se sve nosilo, ali ne skriva ni da je kosa kroz godina pobijelila skroz. Rado tako Facebook svake godine podsjeti i na dvije Povorke ponosa. Obje su bile davno, one prve. Na jednoj je čovjek ozbiljan s kemijskom među zubima i notesom u ruci što korača tu negdje između ljudi u povorci i specijalaca što povorku štite od svijeta koji nikada shvatiti neće da su ljudi ljudi, svi redom vrijedni poštovanja. Na drugoj nema olovke, nema notesa, ima čovjeka u koloni s kćeri na ramenima kojoj je valjda pet, šest godina. Otac i kćer, tamo gdje je vrijedilo biti ako vjeruješ da je svijet skrojen baš za sve jednako.
Ulovi to čovjeka s vremenom, ta potreba da ide na prosvjede svake vrste ako mu se učini da je vrijedno prisustvom dati podršku onima koji su manjina i ugroženi, onima koji se bore za pravedniji svijet, onima koji se zalažu za istinsku slobodu i demokraciju, onima koji se zalažu za prava radnika, onima koji dižu glas protiv nasilja. Jer nije lako izaći na ulicu i nitko na ulicu u pravilu i ne izlazi ako ga nevolja na to ne natjera. Vrijedno je dati ruku za dobru stvar i zato se pamte veliki skupovi koji su kanili ozbiljno mijenjati zemlju nabolje, poput onog za Radio 101 ili pak onog za kurikularnu reformu. Jedan period života ide se na sve. A onda se čovjek jednostavno umori satrven i činjenicom da je nerazumijevanje onih koji donose odluke veliko i čvrsto poput betonskog zida o koji se svaka inicijativa u pravilu odbija. Onaj crnokosi sa slike........