Licemjerje je, između ostalog, čin kojim se osuđuje ili poziva na osuđivanje drugih, dok je kritičar i sam kriv za ono za šta osuđuje drugoga. U posljednjih tridesetak godina, licemjera smo se nagledali i naslušali za tri života, ali malo ko toliko dugo traje, funkcioniše i manipuliše kao Ranka Mišić, neprikosnoveni sindikalni vođa. Nakon što je prespavala cijelu godinu i štrajk u pravosuđu, najveći neprijatelj radnika i najbolji prijatelj vlasti, okupio je nekolicinu svojih pristalica i istomišljenika da im kaže kako "imamo firme u kojima svi rade za najnižu platu i kada su zakoni u pitanju sve je u redu, platite poreze i doprinose, radnik radi za najnižu platu i baš vas briga što je to tako".
Rankina izjava je u potpunosti tačna, ali šta je sporno u tome da postoje firme u kojima svi radnici rade za minimalac. Da znaju, vrijede i da mogu, radili bi kod drugoga za veću platu. Možda jeste malo brutalno, ali je tako. Kapitalizam, u kojem manje-više svi lideri sindikata, pa i sama Ranka, nezasluženo uživaju, je nemilosrdan. Koliko znaš, toliko vrijediš, tako funkcioniše tržište, a sve ostalo je šupljiranje.
Doduše, naviknuti na javni sektor, sindikalci to ne razumiju. Tamo gdje su oni nekada radili, uglavnom, i treba biti iskren, ne svi, u javnom sektoru, plata se dobija, ona se ne zarađuje. Radio ne radio, svaki mjesec na račun legne isti iznos i onome ko je igrao pasijans i ispijao kafe po kancelarijama i onome ko se pregulio radeći. E, kod privatnika i u realnom sektoru toga nema, i to "sindikalci" nikada neće shvatiti. Tačno je i da ima poslodavaca, ne mali broj, koji zloupotrebljavaju "minimalac" i sigurno mogu platiti više, ali ni tu nije kriv poslodavac, već država, i inspekcija, koju sindikat i ne spominje.
No, nije to tema ovog teksta. Tema je licemjerje.
Dakle, Ranki i njenim........