Oh, kako volim promjene koje raduju. Posmatram ih strpljivo čekajući da iskrenost stigne u modu. Ako se pojavi, kako da znamo da li je stvarna? Evo rješenja.
Kad kažem Rim, šta vam prvo padne na pamet? Čuvena fontana, sladak život ili Koloseum? Ili izreka da svi putevi vode tamo? Meni "Usta istine".
Znate li za njih? To je antička maska uzidana u zid crkve. Isklesano lice bradatog čovjeka otvorenih usta koje čeka da u njih stavite ruku. Ako govorite istinu, ništa se neće dogoditi. Ali ako lažete, odgrišće vam ruku. Ja, evo, kucam objema rukama, a svaki put sam prvo otišla pred "Usta istine", pa tek onda bacila novčić u fontanu koja ispunjava želje. Svako ima svoje prioritete.
Sada zamislite da vam je ruka u "Ustima istine"!
Predstavite se. Da, da, vi! Ali molim bez završenih škola, bračnih statusa i titula. Ko ste baš vi? Samo vi.
Ne zaboravite gdje vam je ruka.
Evo ja ću prva. Ne mislim čekati da svi ostali kažu šta imaju, pa da se na kraju prilagodim tuđim mišljenjima. Oni koji me vole voljeće me i dalje, oni koji me ne vole, neće me voljeti i dalje. Tako život radi.
Dakle, ja sam nasmijana nježna žena koja obožava vatromete i krzna. Ima toga još, ali ove zime mi je ovo baš bitno da kažem. I možda će da me košta. Sad ćemo da vidimo.
Zašto o ovome pričam? Zato što mi nisu jasni ti vrišteći stavovi. O svemu. Osim o suštini. Kad je suština u pitanju, rijetko se vrišti. Ni ne čuje se. Ali zato svi ubjeđuju onog drugog kako da živi, šta da jede, koga da........