Ako vas ujutro počasti ptičica, iz visina, znate već čime, dok žurite za svojim poslom, šta ćete pomisliti? Jao, sreća! I malo opsovati tražeći papirne maramice u tašni. Dogodiće se nešto lijepo. Sigurno. Jer to donosi sreću. Svi kažu. Čim vas ptičica pokaki, eto sreće.

A šta znači kada sjednete u sve to? E pa, trebaće vam Herkul Poaro? Kao meni.

Sada tačno znam kada je sve počelo. Petkom ujutro idem na kafu sa drugaricom. Nađemo se rano dok još nije vruće u dubokoj hladovini. Stigla sam prva. I sjela, ne gledajući previše u stolicu iako uvijek i pogledam i okrenem jastuk. Ali bilo je rano, ni kafu nisam popila. I zagledala sam se u jednu gospođu u blizini sa šeširom i velikim sunčanim naočalama jer mi je ličila na tu moju drugaricu. I mislim se, u šta gleda, što mi ne maše. Dok sam ukapirala da to nije ona, sjela sam u nešto mokro.

I eto.

Ustanem, pogledam, sve mi je jasno. Ptičica je, naravno odletjela.

Šta li to znači? Ne znam. Kao ni da li uopšte ima veze sa svim ovim što je slijedilo. Došla sam kući, ubacila sve sa sebe u mašinu za veš i mislila da je sada to gotova priča.

Sutradan idemo na svadbu. Vrućina je. Ovo nam je već druga svadba u julu.

Oblačim moje lebdeće pidžama odijelo. Jer samo leluja oko mene. I nosim dvije lepeze. Jer prethodni vikend isto na svadbi, naizmjenično smo se hladili lepezom. Malo je jedna. Baš je vruće bilo.

Krećemo. Mi, dvije lepeze, muški bijeli panama šešir i moje najdraže bijele naočale, tamnozelenih stakala. Obožavam........

© Nezavisne Novine