Sve cupkam, od znatiželje, kad ovo pročitate koji ćete završetak izabrati. Jer ovaj put sami birate sretan kraj.
U bajke i danas vjerujem, ali Deda Mraz mi je oduvijek bio previše sumnjiv. Prešla sam se, priznajem. Roza perje me je razuvjerilo.
Ali prvo domaća supica, praznici su, zar ne?
Kad Haruki Murakami napiše kako se miris svježe kafe raširio po stanu i razdvojio noć od dana, tako vam kod mene miriše domaća supa i razdvaja, ne noć od dana, nego godine jednu od druge. Možda zvuči suludo, ali tako je. Šta bih ja sada? Nisam Murakami.
Obožavam praznike, ali ovi praznici su mi donijeli nedostajanja, najjača do sada. Shvatila sam to kada sam prečesto počela da pravim domaću supu, a kao glavno jelo, isto prečesto, da jedem rinflajš. Znate sigurno šta je to, ali možda ste prečuli da se tako zove. To vam je kada iz tek skuhane supe izvadite i meso i krompir i celer i mrkve, ali i kelerabu. I nakon supe, jedete ih sa hrenom, mada može i sa paradajz sosom. Prije glavnog jela. U mojoj porodici svi vole rinflajš. Čak i ja koja sam u djetinjstvu svakodnevno zvanično obavještavala roditelje da jedva čekam da porastem da ne moram jesti supu, kuvano meso, hren........