Mogu li vas nešto zamoliti? Lako je. Pokušajte se sjetiti koliko ste crvenih automobila vidjeli jutros usput? Nemate pojma, znam. Ni ja.
Zar je to uopšte važno? Jeste, jeste. Jer postoji pravilo crvenih automobila.
Ali samo da vam prvo ispričam šta se sa mnom desilo ovog decembra. I slagalica će vam se sama složiti u cijelu sliku, vjerujte mi. I znaćete koliko ste crvenih auta vidjeli danas u prolazu. Sigurno.
Posljednje tri godine nisam ni pomislila da okitim moje novogodišnje svijetleće drvo. Divno je, veće od mene, volim ga više od ijedne jelke. I nije mi dosta što svijetli u dnevnoj sobi k'o luna-park već ga još i okitim. Ali teške su mi bile te godine, pune brige, nadanja i tužnih odlazaka voljenih, bez povratka. Nije mi bilo ni do mene ni do novogodišnjih ukrasa. Žmu je povremeno tiho predlagao da iznese drvo iz špajza, montira ga i raširi mu grane, misleći da će mi biti bolje kada zasvijetli cijela soba, ali ja sam znala da neće. I pravila sam se da nove godine ne postoje. Kao ni jelke ni prskalice ni lampice. Jer sve su šljokice u meni bile onesviještene. U dubokom snu.
Tako da sam ovih decembarskih dana,........