Kolumna Dragutina Matanovića: Boris Tadić – tužna priča o ogledalu, Kosovu i NIS-u |
Poslednji put sam Borisa Tadića video letos na Bajlonijevoj pijaci. Raskrupnjao se, ali je energično i sav ushićen hitao ka obližnjoj kasapnici. Navika iz detinjstva kad je „baš voleo da klopa“. Izgledao mi je sasvim normalno. Skoro da sam zaboravio neke zle jezike koji kažu da još u kući ima svoje čudesno ogledalo, koje mu i dalje govori da je najlepši, najpametniji i najbolji srpski političar. I da ne može da se probudi ukoliko ujutru ne čuje neku pesmu ustašice Severine.
Završio je sve obrazovne škole na Dorćolu. Diplomirao je na Katedri za kliničku psihologiju. Odrastajući u senci oca, uglednog akademika, često je stajao ispred onog ogledala, maštajući o danu kada će srpski narod prepoznati njegovu političku veličnu. Napokon, postao je predsednik Srbije. A kada mu je pokojni Berluskoni rekao da liči na glumca Džordža Klunija, Boris Tadić nije shvatio da je u pitanju šala.
Zašto pišem o Borisu Tadiću? Danas, mnogo godina kasnije, on i dalje vidi sebe kao velikog političara. Želi TV duel sa predsednikom Vučićem. Kaže da bi ga lako pobedio samo kad bi mu se pružila prilika. I meni sada više on ne izgleda kao sasvim normalan. Njegove tvrdnje podsećaju na čuveni „sindrom taksiste fudbalera“ – svaki taksista bi bio bolji fudbaler od Vlahovića, samo da se kao mlad nije propio i prestao da trenira. Tadićeve reči klinički psiholozi bi lako rastumačili.
Ova njegova izjava probudila mi je sećanje na detinjstvo kada sam u cirkusu gledao nekog ostarelog mađioničara. Koračao je s naporom, a kad je uvežbanim pokretom otvarao svoju maramicu iz nje su izleteli žvake i novčići, umesto da poleti golub. Spadao mu je cilindar sa glave, topila se maska sa lica. Duboko je zagazio u starost, ali scenu nije hteo da napusti.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski jednom je rekao: „Pisac čija dela nisu uspela, lako postaje ogorčen kritičar“. Stavite umesto reči pisac reč „političar“ i sve je jasno. Zato je pitanje da li Boris Tadić uopšte zna razliku između glume i stvarne odgovornosti predsedničke funkcije.
Srbija je za vreme njegova dva predsednička mandata izgubila stotine hiljade radnih mesta. Nije izgrađen ni kilometar železničke pruge, nijedna nova bolnica niti klinički centar, a Vojska Srbije bila je svedena na lovačko udruženje.
Posebno su optužujuće beleške Vikiliksa, koje jasno potvrđuju da je Tadić od Srbije napravio poslušničku koloniju. U depeši iz septembra 2006, američki diplomata navodi: „Tadić je najbolji sagovornik koga imamo za upravljanje krajem kosovske igre. Mi zbog toga imamo jasan interes da ga podržimo i podstaknemo da bude hrabriji“. Takođe, u narednim depešama, pominje se da će se tražiti „izveštaj od Tadića“. Ponižavajuće je za državu Srbiju kada je on, kao predsednik, pristao da piše izveštaje stranim činovnicima.
Njegova osmogodišnja vladavina obeležena je „prodajom“ svete srpske zemlje – Kosova i Metohije. Vikiliks navodi da je Tadić rekao Danijelu Fridu, pomoćniku državnog tužioca SAD-a, „da nezavisnost Kosova ne mora nužno da znači ’gubitak’ ako se smisleno odredi u umovima birača“. U prevodu – uradićemo sve da Kosovo bude........