Na Božić polažajnik u školu ne ide: Etnolozi, pisci i vernici za Danas govore o prazničnim običajima nekad i sad |
Ciklus božićnih praznika započinje pokladama i traje kroz šest nedelja posta, za koje vreme vernici treba da pročiste dušu i telo. U praksi, post se odnosio na uzdržavanje od mrsne hrane, zbog čega je posuđe posebno čišćeno i pripremano za praznik. Koledarske povorke, u prošlosti, obilazile su selo štiteći njegove stanovnike. Običaj je zadržan u ruralnim krajevima najčešće kao deo folklorne tradicije.
– Badnjim danom započinje proslava Božića. Nekada se išlo na vodu, mešeni su obredni hlebovi za sve ukućane i stoku, sekao se badnjak, koji je unošen predveče sa slamom u kuću, pijukalo se, lomio se kolač „oranica”, na podu se jela posna večera, pucalo se iz pušaka kad je unošena pečenica. Što je selo udaljenije od gradskog centra, ovi običaji su više primenjivani, kaže za Danas etnološkinja Nataša Nikolić iz Narodnog muzeja Šumadije u Kragujevcu.
Već narednog dana, na dan Božića, mesila se česnica, u Šumadiji od kukuruznog brašna, primao se polaženik iz komšiluka (obično dete). Uz čestitanje praznika, džaranje vatre, dobre želje, započinjalo je praznično jutro, a ubrzo i ručak za polaženika, koji se darovao pečenicom, čarapama, bušnim kolačem. A, u gradu čarapama, kolačima, novcem.
– Dan je započinjan radovima, koji treba da simbolišu napredak i plodnost. Zbog toga su i deca uzimala knjige i čitala, a devojčice izrađivale nekoliko redova štrikanjem, da bi tokom cele godine bila vredna. Oblačilo se novo odelo, a valjalo je imati i nešto novo, crvene boje. Nije se spavalo popodne, da ne bi spavali cele godine, napominje ova naša sagovornica.
Na dan Božića, ili sutradan izjahivani su konji. Kako je danas smanjen njihov broj, običaj je zamro na selu, a u gradu je uveden običaj vožnje motorima i kamionima, koji se organizovano kreću kroz grad i trube (sviraju). Na Božić, vozili su se na ponjavi i na sankama na snegu. Poneko je izvozio sanke sa konjem, vozio decu po selu.
Sprema se velika lomača za paljenje badnjaka na Klisi u Novom Sadu: Organizatori kažu da gume neće goreti
Po njenim rečima u gradu su se sprovodili, i danas se primenjuju običaji primereni urbanoj sredini. Kupuje se badnjak sa drenom, slamom, kukuruzom, sve u mašni i vrećici. Unosi se u kuću predveče, uz petarde i postavlja ispod televizora.
Januare detinjstva Miodraga Stojilovića, pisca i publiciste, obeležavali su veliki snegovi, zimski raspust koji je počinjao 15. januara a okončavao se 5. februara. Naravno i Nova godina, zbog toga što se praznovalo dva dana i nije išlo u školu, pa još ako se poveže sa nedeljom, eto malog raspusta.
Ali, pre i iznad svega – Božić, iako u ono vreme nije zvanično praznovan.
– Zimski raspust kao da je bio podešen da ne obuhvati ovaj veliki i, običajima u našem narodu, prelep i bogat praznik. Međutim, u kući mojih roditelja znao se red, pa ništa nije moglo da pomuti radost praznovanja dana rođenja Bogomladenca. Zbog tog reda sam u trećem razredu osnovne škole imao četvorku iz vladanja. Bio sam pozvan za polažajnika kod dede-strica, a osnovni red je da polažajnik kao najvažniji i jedini gost prvog dana Božića bude na svojoj dužnosti čitav dan. Deda Bora je reako: „Na Božić polažajnik u školu ne ide!” – i tu pogovora nije bilo. A Božić je, ako me sećanje ne vara, bio u sredu, priseća se Miodrag Stojilović.
Dan uoči Božića, na Badnji dan otac ga je budio rano, pa su sa stricem i jednim bratom od strica, utopljeni u vunene džempere, sa čizmama na nogama i rukavicama na rukama, kroz celac odlazili u njihov zabran da iseku hrastovu mladicu za badnjak.
– Nosili smo malo kukuruza i pšenice i njima zasipali odabrano drvo, a potom su otac ili stric sekirom snažno udarali, najpre jednom sa istoka a potom sa zapada tako da drvo padne na istok. Sa cerićem na desnom ramenu smo se vraćali i uz istočni zid kuće uspravljali badnjak, pripoveda ovaj naš sagovornik.
Uzimao bi parče hleba sa pekmezom za doručak i odlazio u školu. Tamo se Božić nije spominjao, ali većina je jedva čekala da se vrati kući i pridruži........