Priča Vuka Draškovića: Vrtoglavica novinara Bojana Daničića |
Velikom Knezu ljudske duše,
profesoru Veselinu Saviću – Ludom Vesku
„Amerikanci sumnjaju da su sovjetski naučnici na putu da pronađu antimateriju i time sudbinski utiču na budućnost svijeta…“, diktira novinar Bojan Daničić i osjeća kako mu, opet, nestaje daha. Opet mu, iz glave, pravo iz mozga, suknula ona drhtavica. Uvijek ga, poslije tog šoka i udara, koji mu se sve češće događa, oblije ledeni znoj, utrnu mu usne i vrhovi prstiju, obeskrve i otupe koljena.
Djevojku, kojoj je diktirao svoj članak, zamoli da napusti sobu, mlitavo okrenu ključ u vratima i blaženo se sruči na pod. Leže nauznak, tako da mu je glava bila kraj širom otvorenog prozora. Činilo mu se da nekud poranja i tone, da je u liftu koji stalno i bez kraja propada i da on uopšte ne osjeća vlastito tijelo.
Ko zna zbog čega, ali pred njim, tako bestjelesnim i bespomoćnim, najprije se ukaza 14-godišnji čobanin Bojan Daničić.
Obuze ga očajnička pohota da se izvali na onoj ledini pored vrela na Pištetima, ali tako da raširi i noge i ruke i da mu sunce, petrovsko ili ilinjsko, udara pravo u oči. Hoće da čuje kako šušti oko njega čemerika, kako preživaju goveda i miriše ustajala balega iz štale ili sa torine.
Ponekad bi u Straževice izjavila brave i neka čobanica, kao na priliku Mika Bojičina ili Ljuba Jeftašova. Starija muškadija bi se onda, po vazdugi dan, sukala i potezala za njima, sve ih prateći u stopu, drgoleći ih i zadirkujući, ali nijednom ne prevalivši preko usta bezobrazne ili grke riječi. Naročita, i nagla, vatra bi ih spopala ako bi neka od njih nosila providnu najlon bluzu ili ako bi joj, pri hodu ili dok sjedi, vjetar malo podigao haljinu iznad koljena. Bojanu Daničiću je, i sad, pred očima kao cijelac sir bijela bedra LJube Jeftašove, koju je skokom svog djetinjeg oka dokučio na jednome kršu, dok je duvao za to doba ljeta ledeni sjeverac. Kakva li je to bila ljepota i doživljaj za njega.
Sjećanje na te dane pomalo i prestravi Bojana Daničića. Gotovo zagušen i preblijedio, uz to i mlitavo raširen na podu jednog od stotina gradskih solitera, on pojmi da više nema povratka i da ga više nikad neće zapuhnuti miris oranice i vlažne mahovine, konjske krkale uz vršidbu ili miris svakojakih travki, koji ga je opijao svaki put kad bi se ispod neke lijeske šćućurio i sklonio od kiše.
Ah, Bože, da........