Priča Vuka Draškovića: Misirka Alipašina |
Bilo je u hercegovačkoj varošici Orlovu i onih koji su sa sumnjom primali priče da je Radoš Stočević bio načitan i veoma obrazovan, ali nije bilo baš nikoga ko je mislio da on nije bio lud.
U Orlovo je došao u jesen 1992, sa Srbima iz Mostara, izbeglim od mržnje i zločina u ratu svih protiv svih, Srba protiv muslimana i Hrvata, muslimana protiv Srba i Hrvata, a Hrvata protiv muslimana i Srba, strašnom ratu, koji je izbio mučki, iznenada i brže nego što udari grom. Do rata je predavao biologiju u mostarskoj gimnaziji, a sa naročitom strašću zanimao se i za istoriju, književnost, filozofiju i religiju. Moglo bi se reći da je istorijom bio i opčinjen, naročito zbivanjima u Hercegovini, u devetnaestom veku, za vladavine vezira Alipaše Rizvanbegovića, Alipaše Stočevića, rođenog u Stocu, varošici u kojoj će se, skoro dva veka kasnije, roditi i Radoš Stočević.
Svoju nesreću, da je rođen kao bogalj, bez leve ruke i stopala desne noge, on će doživeti i kao žalosnu sreću, jer niko od njega nije tražio da učestvuje u ratu koji je prezirao. Sa ortopedskom cipelom i bez jedne ruke, u trideset i trećoj godini života, Radoš Stočević je, kao izbeglica, primljen za profesora u orlovačkoj gimnaziji, ali je, pred sami kraj rata, proglašen ludim i najuren iz škole. Svi su poštovali njegovo enciklopedijsko znanje iz raznih oblasti, prilježnost u nastavi i najbolji odnos prema učenicima. Podozrenje na sebe navukao je pričom da su biljke i voćke kao ljudi, da pamte, da pate i raduju se isto kao ljudi, da i govore, i da ih on čuje i razume, on njih, a one njega. Ta predavanja bi, možda, bila shvaćena i kao mala nastranost, česta kod učenih ljudi, da profesor Radoš Stočević nije počeo i da razgovara sa biljkama i voćkama i da prepričava šta je sve čuo od njih.
Bez ikakvog posla i zarade, živeo je od mizerne socijalne pomoći i milostinje ljudi koji su ga posećivali u jednom sobičku, u baraci za beskućnike, i to više pokretani željom da popričaju sa „ludim Radošem“ nego li........