Na sreću, živi smo |
Kod Centra izvrsnosti u Kragujevcu obrušio se put, glasila je vest, a video-zapis sa tog događaja izaziva jezu. Neko reče, prizor je apokaliptičan.
I opet smo mogli da konstatujemo kako, na sreću, nije bilo stradalih, kao toliko puta u sličnim situacijama, kada su, na primer, širom Srbije padali plafoni u sveže rekonstruisanim školama i bolnicama. Kao što smo i onda, kada su pristalice vlasti gazile automobilima studente na ulicama, a oni padali sa hauba i kotrljali se po asfaltu – govorili, na sreću, pa nije udarila glavom o ivičnjak.
Nedavno je stanovnik Ćacilenda, osuđivani ubica, naočigled policije, nasrnuo na kameru N1 televizije i polomio je. To je samo oprema, reče predsednik svih građana i svih kamera. Na sreću, pa nije napao i novinarku. I to smo rekli. Na sreću, pa je plafon u zemunskom sportskom centru „Pinki“ pao u zoru, kad nije bilo nikoga. I to smo kazali pre koji dan.
Da ispod nadstrešnice novosadske železničke stanice nije bilo ljudi kada se srušila, i tada bismo kazali, na sreću, nije bilo nikoga. I događaj bi možda ubrzo bio zaboravljen. Pitam se ponekad, da je bilo sreće, pa se tako i odigralo, da li bi se studentski i građanski bunt uopšte dogodio. I zar smo morali da platimo tako visoku cenu da bi u Srbiji otpočelo političko buđenje naroda?
U najnovijem primeru urušavanja dela saobraćajnice u okviru naučnog kompleksa u Kragujevcu, čime je dovedena u pitanje stabilnost samih objekata i obližnjih stambenih zgrada, stvar je po vlast dodatno nezgodna zbog ironične simbolike. Ne samo zato što su na novosagrađene puteve najponosniji, zato što uoči bilo kojih izbora posežu za svežim asfaltom jednako kao za parizerom – istina, peče........