Ćacilend i amputirana savest |
Napokon je prestala bučna muzika koju su članovi Ćacilenda puštali u nameri da ponižavaju i vređaju heroinu Dijanu Hrku, koja je stupila u štrajk glađu do ispunjavanja njenih zahteva koji se ne tiču samo njenog sina već svih smrvljenih padom nadstrešnice, svih političkih zatvorenika i većinske populacije u Srbiji, jer se jedan od zahteva odnosi i na raspisivanje vanrednih izbora.
Neki će možda pomisliti da je ipak unutar Ćacilenda proradila mrva griže savesti. Ali tako nešto mogu pomisliti samo oni koji su krajnje naivni. Muzika o kojoj je reč prestala je iz čisto kalkulativnih razloga: interna istraživanja javnog mnjenja koja se poručuju gotovo svakodnevno nedvosmisleno su pokazivala da vladajućima pada rejting zahvaljujući pomenutom bezdušnom činu, jer i među nefanatizovanim glasačima SNS-a ima dosta onih iz kojih nije iščezla sva ljudskost i koji su se zgražavali nad onima koji su se izrugivali bolu jedne očajne majke.
Nenadani nastanak tišine unutar Ćacilenda samo uverljivo opovrgava izjavu Ane Brnabić da „ćaciji misle svojom glavom“ i potvrđuje činjenicu da je „Glava Ćacilenda“ daleko izvan i iznad njega. Rečju, prestanak muzike i bacanja kamenja i pirotehničkih sredstava iz zloglasnog Ćacilenda na one koji su podržavali herojski čin Dijane Hrke, ne može da spere neizbrisivu ljagu i sramotu kakvu Srbija u svojoj novijoj istoriji nije doživela. Već i sama spremnost vrha........