INTERVJU Gordan Kičić: Publika nam pokazuje da upravo u ovim teškim trenucima ima veću potrebu za pozorištem |
Mislim da će pozorište u vreme koje je ispred nas mnogo više biti vrednovano i cenjeno od publike – deluje mi da su upravo u ovih godinu i po dana, uprkos redukciji premijera, predstave rasprodate više nego ranije, ljudi imaju potrebu da učestvuju u jednom kolektivnom činu, iskustvu i eskapizmu, i u tih sat i po ili dva, publika i mi smo na istom zadatku – kaže Gordan Kičić.
Jednog od naših najpopularnijih i najnagrađivanijih glumaca, člana ansambla Ateljea 212, koji se dokazao i kao vrlo uspešan filmski i pozorišni reditelj, scenarist i producent, gledaćemo premijerno 7. i 8. maja u Bitef teatru, u drami „Istina“ Florijana Zelera, u režiji Damjana Kecojevića.
Gordan Kičić: Imao sam potrebu da napravim nešto da se nasmejemo, da sačuvam zdrav razum u ovo strašno vreme koje nam se dešava
Gordan Kičić: Imao sam potrebu da napravim nešto da se nasmejemo, da sačuvam zdrav razum u ovo strašno vreme koje nam se dešava
Uskoro premijerno stiže i jedan od najiščekivanijih filmova, „Goli otok – Ostrvo na dnu“ Miloša Miše Radivojevića, koji je autentična priča njegove porodice u kojoj igra jednu od glavnih uloga, kao i u filmu hrvatskog reditelja Predraga Ličine „Virus patološke dobrote“. O svemu tome Kičić govori za Danas, ali i o režimskom udaru na celu kulturu, i nadi da nam stižu mnogo bolja vremena.
U vašoj matičnoj kući, Ateljeu 212, igraju se dva komada Florijana Zelera, francuskog pisca koji je postao omiljen pozorišnim i filmskim rediteljima i glumcima širom sveta, i sada u Bitef teatar stiže i treći, „istina“, a vi ste i producent ove predstave.
– Za razliku od njegove trilogije „Otac“, „Majka“, „Sin“, kojom se proslavio u svetu, njegova druga dva komada, „Istina“ i „Laž“ su komedije. To je priča o dva bračna para koji su prijatelji, u kojoj Zeler fokusira njihova bračna neverstva, i on to radi jako duhovito i sarkastično, i na kraju krajeva i jako bizarno.
Junak koga igram, Vinsent, a cela radnja se odvija iz njegove perspektive, uveren je da on vlada svojom životnom situacijom, ali kako predstava odmiče, viidimo da ga mnoge stvari polako opovrgavaju, i da istina koju on živi nije baš takva. I mada se zove „Istina“, ceo ovaj komad je, zapravo, o laži – kako ljudi lažu i na koje načine, zašto lažu i sebe i druge, i sve je to jako zanimljivo, jer u jednom trenutku ne znate ko govori laž a ko istinu.
Koliko ova Zelerova priča izlazi iz sfere privatnog u širi društveni kontekst, u kojem je istina o stvarnosti u kojoj živimo zamagljena i zabranjena, a laž se ustoličila kao praksa, kao prihvatljiva i poželjna?
– O tome je negde u suštini i ključ ovog komada. Ali ne bih da otkrivam previše, ova Zelerova priča je jako uzbudljiva i neočekivana, i jako sam srećan što igram u ovoj predstavi. Na kraju krajeva, postavlja se pitanje da li istinu uopšte treba govoriti, da li nam je istina potrebna, koliko je lakše i udobnije živeti u laži nego u istini, i šta bi ostalo od naših odnosa i društvenih pozicija kada bismo prestali da lažemo.
I to je na neki način slika globalnog sveta – ljudi su bombardovani informacijama i društvenim mrežama iz sekunde u sekund, koje zamagljuju vizuru i nude laž kao istinu. Zato je nestalo međusobno poverenje, sve manje verujemo jedni drugima, a kad je teško razaznati šta je istina a šta nije, pošto se laž vrlo vešto „pakuje“ i lansira, onda pravimo neke svoje lične istine, koje možda i nisu istine, i sve je jako komplikovano.
U predstavi „Istina“ svi likovi lažu, publika će videti kako lažemo i sebe i druge, kako lažemo i publiku, Zelerov komad je vrlo zbunjujući, ali je u tome i njegov zaplet. „Istina“ prati dva bračna para, dugogodišnje prijatelje, čiji se odnosi zapliću u mrežu međusobnih prevara i poluistina, a kroz komične situacije i sarkastičan dijalog ovaj komad nam razotkriva način na koji savremeni čovek razume ljubav, vernost i bliskost, rugajući se, naravno, svim akterima tih........