Andrej Josifovski: Sve što mu se servira narod će platiti |
Mama i tata su radili, a ja sam išao u obdanište / Prve, prave obaveze krenule su mi polaskom u školu / Beograd tada još uvek nije uspeo da vrati svoje gospodsko belilo / Pretili su mu preko telefona, direktno iz podzemlja / Trgovina smrću bila je unosan posao / Tu i tamo čuo bi se glas časnih novinara / Moj duh izrasta iz bunta protiv sile i nepravde
Iskrice sećanja stalno, poput svitaca u noći, iskrsavaju i vraćaju me toku sadašnjih dešavanja. Bez toga, rekao bih, ne bi bilo vidljive pozadine onoga što nam jutro novog dana servira. Zapravo, samo u tom odsjaju prošlosti, blesne ono što bi sadašnjost da prikrije i oku drugačijim predstavi. Valjda se zato, za ono što je prošlo u vremenu, kaže da je jutro pametnije od noći i da je ono što prođe uvek dobro, jer je izvesnije od onog što tek kuca na vrata. Prosvetljenje, prema tome, uvek dolazi iz prošlosti i zato držim da je ta naša strana uvek ona prava, istinita. Na kraju krajeva, zbog toga se i kaže da su prošla vremena dobra, ali ne zato što su prošla, jer ono što je bilo ostaje zauvek.
*** Zapisi u vremenu su za mene nešto čemu se uvek rado vraćam, jer su u tome tajne postanja koje život čine smislenim i radosnim. Tako se vraćam detinjstvu, svojim mladim, energičnim roditeljima, posvećenim mom odrastanju, uvek prisutnim, čak i onda kada to baš i nisam hteo, nenadano, kao da su ih moje misli prizivale nekim svojim nemuštim glasom.
*** Uvek sam osećao njihovu toplinu, tako da me ni njihova oštra grdnja, a bilo je i toga kada bih nešto teško zgrešio, nije u meni stvarala otpor, već me je naprotiv, još čvršće vezivala za njih. Mama i tata su radili, a ja sam išao u obdanište, jer je to, kako je rečeno, bilo najbolje za moju socijalizaciju, tako da su moje bake i deka mogli da umnogome budu pošteđeni mojih nestašluka kojima sam bio sklon. NJihova blagost i dan danas greje moju dušu i ispunjava me čistom detinjom srećom.
Prve prave obaveze krenule su polaskom u školu, kada sam prvi put počeo stvarno da upoznajem sebe i da postajem svestan svog okruženja i značaju svega onoga na šta su mi roditelji ukazivali, da bih bio spreman za ono što će me čekati u školi, na pravom početku moje životne trke. Bile su to devedesete, rekao bih nesrećne godine u kojima se pred radnjama čekalo u velikim redovima, za sve ono što se smatralo osnovnim, životnim. Tada sam se susreo za značenjem onih nemilosrdnih reči: sankcije, inflacija, nestašice, jer nas je sada u kući, sa izbeglom rodbinom od rata u Bosni, bilo puno više.
*** Naučio sam i to da ni ista kuća nije uvek ista, pošto i sreća u nesreći nije isto što i čista sreća detinjih boja. Kod nas zvanično nije bio rat, ali se i nezvanično i te kako ginulo u ratu bandi, na ulicama moga grada, dok se regularno sprovodila mobilizacija za vojne vežbeu Hrvatskoj i Bosni. Zvaničnici su pred time zatvarali oči, a mediji su od kriminalaca pravili heroje, takva je bila politika. A onda je stiglo i bombardovanje od strane Milosrdnog anđela a za njim posle velikih demonstracija i naša, demokratska verzijaOktobraske revolucije. Sve bolje od boljeg.
Gimnazijski dani ostali su mi kao zaveštanje iz one pesme koja peva o životu od kolevke pa do groba, jer je tada u učionici mog razreda, rođena velika petorka. Grade, Sloba, Stija, Atana i ja smo i dalje u dobru i zlu zajedno, na krilatim konjima jašemo kroz snove. Beograd tada još uvek nije uspeo da vrati svoje gospodsko belilo, ali je bilo znatno više sunčanih dana, tako da se u dobrom raspoloženju dočekivalo svako novo jutro.
Bio sam jako mlad, ali dovoljno odrastao da kroz progon mog oca, koji je razotkrio korupciju koja ubija, upoznam i ono drugo lice takozvane demokratije, teško je reći da l’ pravo ili lažno, tek vrlo upečatljivo. Dobro se sećam tih dana i čini mi se da me sada još više boli to što nisam mogao da pomognem ocu, a i on je tu svoju muku držao u sebi, duboko zaključanu.
*** Pretili su mu preko telefona, direktno iz podzemlja, jer je trgovina smrću bila unosan........