Ako se odreknemo kulture, šta onda uopšte branimo? |
Vratili smo se u vreme kad je ceo grad ponovo u rupama # Grad posle koncerta uvek izgleda iskrenije # Poseta studentima u blokadi i odbrana doktorskog rada # Ja sam glumac koji nije radio u institucionalnom pozorištu od 2020. godine, od tada igram u filmovima i serijama # Pitali su me zašto nemam lampu i laptop # Lajao sam sat i po i na kraju progovorio # Mi glumci retko znamo koji je dan u nedelji
Petak, 12. decembar
Nisam pao jer sam padu bio sklon. Krošnja je sakrila uličnu rasvetu, rasveta je sakrila rupu, i ja sam upao u nju. Ustao sam, mogao sam da hodam, tek kasnije noga pokaže račun. Otok, gel sa burovom vodom, noga na jastuku, pogled u plafon kao davno u vojsci kad smo svi gledali plafon kad nam pogase svetla. Samo je bila jača rasveta. Plafonska predstava senki.
Telo uvek kasni sa istinom. U trenutku kad ustaneš, misliš da si prošao jeftino. Tek kasnije ti objasni gde si bio i šta si platio.
Dva dana pre ovoga, pucnjava u kafiću. Kao grad. Kao ova godina. Sve izgleda podnošljivo dok ne krene otok. Dok se ne pojavi boja koja ne pripada koži. Onda shvatiš da nisi samo zapeo za rupu, nego za ritam u kojem se predugo ide bez gledanja dole. Novopazarska ulica, preko puta vrtić i osnovna škola. Vlasnik pogođen u nogu. Back to the nineties, ovoga puta ne u režiji i po scenariju Zemekisa.
Vratili smo se u vreme kad je ceo grad ponovo u rupama. Asfalt, zakon, trotoari i noge. Treba da gledamo gde idemo, ali naša vremenska mašina nije DMC-12 automobil već šator iz Pionirskog parka.
Ovaj grad nikad nije bio ravan. Uvek se ide uzbrdo ili nizbrdo. Samo smo predugo na nizbrdici. Takav je ritam. Sutra koncert Električnog orgazma, ja nisam težak kao konj, al’ sam pao.
Subota, 13. decembar
Ozbiljan dan danas za nekoga kome je noga naduvena i plava. Bitno je da me ništa ne boli i da se osećam kao mladić koji može da dobije subvencionirani kredit i kupi stan. Ali ne mogu da dignem kredit. Ja sam slobodni umetnik i nisam toliko mlad. Živela........