Tačka u kojoj nastaje sloboda |
Proveravao sam jer nisam mogao da poverujem, ali zaista tokom prethodnih dvadeset godina svakonedeljnog portalsko-novinsko-magazinskog s(m)atranja nisam pisao o filmu „Tačka nestajanja“ („Vanishing Point“, 1971; r. Ričard K. Sarafijan).
Iako često jeste provejavao, i vidim da sam „Licu ulice“ 2015. godine isporučio tekst na predloženu temu odnosa mladih srpskih autora prema ličnom i stvaralačkom buntu, i da mu je naslov bio upravo „Tačka nestajanja“.
Bilo je i konkretnih pa propuštenih prilika. Recimo, u maju 2023. godine umro je tumač glavnog lika Beri Njuman, a.k.a. Kovalski pošto je za pripadnike sekte zvane „Sledbenici ‘Tačke nestajanja’“ zauvek ostao za volanom belog Dodž čelendžera.
Pretpostavljam da je propust načinjen jer sam u tom periodu svoje vreme i živce gubio prepiskama sa određenim etičkim paramecijumima iz uredništva RTS-a…
Pa, zašto baš sada?
Zašto mi se danima motala po glavi odjavna pesma (u izvođenju Kim Karns, najznanije po hitu „Bette Davis Eyes“) i refren koji veli: „Niko ne zna/Niko ne vidi/Dok se svetlo života ne zapali/Dok se još jedna duša ne oslobodi“?
Pre puno godina, kada sam prvi put gledao „Tačku nestajanja“, promakla mi je ambivalentnost tog stiha: svetlost života se najbolje vidi dok narečeni život gori, neposredno pre nego što će prvo početi da sagoreva, pa nestati.
I opet „tačka nestajanja“, o kojoj reditelj Sarafijan kaže: „Za mene je taj motiv značio jako........