Oštrica brijača ili Maratonski duhovni put bez kazni i nagrada |
Oštrica brijača (The Razor’s Edge)
režija: Džon Bajram
scenario: Džon Bajram, Bil Marej, po romanu V. Samerseta Moma
zemlja: SAD/VB, 1984
Ovih dana za potrebe drugog boljševičko-ustaškog medija sa kojim sarađujem nadoknađujem propušteno iz ovogodišnje serijske ponude, te su recentni filmovi u zapećku.
Ipak, postoje i potrebe pripadnice generacije alfa sa kojom kohabitiram, a koje u poslednje vreme osim omiljenih joj horora – „Isijavanje“ je prihvaćeno sa oduševljenjem – uključuju ekranizacije romana Džejn Ostin i dugačke, kostimirane filmove poput „Prohujalo sa vihorom“ i „Kleopatre“.
„Da probamo ‘Oštricu brijača’ sa Bilom Marejem“, pomislih, „možda se ‘primi’, a pošto se bavi temama dobrote i potrage za smislom života moglo bi da posluži i za esejistički tekst u ovom predprazničnom periodu“.
Naravno, „primilo“ se zato što je remek-delo, iako se radi o filmu čiji je inicijalni finansijsko-kritičarski neuspeh suštinski okončao velike ambicije reditelja (zatim se i prevremeno, takoreći „invalidski“ penzionisao), a Bila Mareja naterao da porodicu na par godina preseli u Pariz i u tom periodu preseče sve veze sa Holivudom.
Džon Bajram se pojavio kao talentovani scenarista početkom sedamdesetih, brzo dospevši u poziciju da piše scenarije za visokobudžetne filmove po narudžbi, ili da umesto Spilbergove „Ajkule“ odabere drugi radni zadatak koji mu je u datom trenutku delovao stvaralački izazovnije.
Još uvek u dvadeset-i-nekoj postaje i reditelj, u Engleskoj ekranizujući svoju dramu „Inserti“ („Inserts“; 1975). Priča o reditelju (Ričard Drajfus) i glumcima (Džesika Harper, Veronika Kartrajt) koji u osvit zvučnog filma snimaju porniće u domaćoj radinosti simptomatična je za Bajramov splet interesovanja.
Koju godinu kasnije snimiće i film o „bitnicima“, dok se već u „Insertima“ nalaze motivi potrage za ispunjenjem i borbe protiv očekivanja okruženja, te sukob najklasičnije dramaturgije (jedinstvo mesta, vremena i prostora) i duboke, u samu strukturu utkane subverzije.
Kada se upoznao sa Bilom Marejem, Bajram je predložio da svom silom urone u svet „Oštrice brijača“.
Dugo su pisali scenario, u tu svrhu putujući zajedno Amerikom, da bi zatim Marej pristao da igra u „Isterivačima duhova“ samo pod uslovom da mu filmski studio uzvrati uslugu obezbeđivanjem pozamašnog novca za „Oštricu brijača“.
Reklo bi se da su mu na koncu, i iz pakosti, uzvratili na još jedan način, zahvaljujući kontroli koju su imali i imaju nad kritičarima velikih medija…
Leri Darel, junak romana „Oštrica brijača“, zasnovan je na nekoliko stvarnih osoba, uključujući i pisca Samerseta Moma koji je iz pripovedačke potrebe sebi dodelio funkciju živog naratora, povezujućeg lika bez previše svojstava (zapravo, reklo bi se da je to bio generalni stav Moma o samom sebi, u životu i umetnosti).
Brzinska ekranizacija iz 1946. godine je sačuvala taj apsolutno antifilmski postupak, dok su Bajram i Marej, svakako veći obožavaoci romana nego što je bio slučaj sa scenaristima iz četrdesetih, odlučili da „zabiju nož“ u njegovo meso, otvore ga i puste srž da slobodno diše.
Uklanjanje Moma je eliminisalo raspričanost, donevši prikazivanje namesto opisivanja.
Zapravo, „Oštrica brijača“ iz 1984. jeste jedno od najboljih prevođenja prozne forme u jezik filma,........