Dani čiope |
Omanje brzoleteće ptice su se naselile ispod krova moje zgrade, i zuje mi oko glave dok se na terasi trujem cigaretama ili prostirem veš.
Njihovo ustremljivanje ka procepu između krova i fasade zna da bude uznemirujuće, budući da deluje kao da me ne primećuju.
Slutim, ako neka od njih doživi kvar operativnog sistema – i među pticama ima idiota, mada u mnogo manjem procentu nego među ljudima – i zameni me za vazduh, mogao bih se pola sata kasnije voziti do urgentnog centra sa kraterom od kljuna na čelu.
U jednom trenutku mi pada na pamet da nemam pojma šta one sve rade ispod krova, van moje jurisdikcije, i da bi nešto od njihovih aktivnosti moglo biti oštećujuće po izolaciju.
Očito, neizlečivo sam gradski čovek, ali iznad svih prozaičnih briga stoji sreća koju osećam dok ih gledam kako kruže ili uleću u rupe.
Mesecima sam mislio da se radi o lastama, da bih ovih dana naučio da su mi komšije smeđe čiope, u gradovima češće od belih.
U petak uveče stojim kod palate „Albanija“ na čijoj su kao kulturno dobro zaštićenoj fasadi, uz pomoć ko zna kada protivzakonito ukucanih ekserčina, pripadnici vladajuće kriminalne grupe razvili megalomanski, bezumni plakat.
Ili transparent, ili bilbord, teško je definisati šta je tačno ta urbana anomalija koja je načinila barijeru između roditelja i mladunaca belih čiopa.
RTS je dan kasnije, kada se akcident već bližio razrešenju, izvestio da su se „ptičice ugnezdile iza transparenta“.
Eto, dalo bi se zaključiti da su se životinje zlosrećno zatekle na sasvim prirodnom mestu za transparent.
U stvari, možda je transparent zapravo bio tu pre njih.
Veče ranije, pored „Albanije“ – od Drugog svetskog rata DB-ovske zgrade koja se, logično, sada nalazi u privatnom vlasništvu eksponenata režima – među oko sto pedeset ljudi se mota jedan od ćaci studenata.
Iza njega ide klinac sa zaduženjem da........