Život i smrt režimskog statiste |
Jednom sam bio statista.
U studiju tada još uvek aktuelne televizije Foks snimana je pilot epizoda humoristične stand-up emisije za koju sam napisao jedan od tri nastupa, i reditelj me je pitao da li bih – štedelo se – uz to i popunio scenografiju osmišljenu kao noćni stand-up klub.
Poveo sam tih dana dokonog druga i seli smo za jedan sto malo udaljeniji od bine, odakle smo se na komandu smejali i aplaudirali, a nije mi baš bilo do veselja pošto nisam bio oduševljen kako taj moj segment izgleda.
Naime, napisao sam nekakvog na prvi pogled potpuno normalnog, mada smušenog i životom razoružanog mladog čoveka koji izgovara neočekivano poremećene stvari, da bi ga u konačnoj verziji igrao glumac dizajniran kao pravi princ tame.
Izgledao je sjajno (drug reče, „pa, odelo“), i radilo se o dobrom glumcu koga sam kasnije viđao po serijama i filmovima, ali se potpuno izgubio kontrast.
U prvim redovima, pak, bilo je nekoliko iskusnih statista sa zadatkom koji su umešno pravili atmosferu.
Konfliktno je to bilo iskustvo, biti i rezignirani autor i ljudska scenografija koja doprinosi da pilot epizoda liči na nešto.
Sada kad razmislim, shvatam da su mi entuzijastični statisti u stvari bili fenomenološki zanimljiviji od onoga što se dešava na bini.
Prisustvo publike je važno, kakva god da je.
Koju godinu pre te pilot epizode, u Narodnom pozorištu je izvedeno javno čitanje jedne moje studentske drame.
Projekat je bio ambiciozan, sa ciljem da se mladim autorima ukaže pažnja na maloj ali za takve događaje definitivno prevelikoj sceni.
Blaženo nesvestan koliko je samopromovisanje važan, možda i odlučujući faktor u građenju umetničke karijere, o javnom čitanju sam obavestio samo devojku i našu zajedničku drugaricu sa kojom sam se u to vreme stalno........