Ispovest letećeg taksiste |
Na leteći taksi sam prešao u jesen 2026, čim su se pojavili prvi modeli. Stranka je tražila iskusnog šofera koji će biti dobrovoljac u ovom istorijskom poduhvatu za narod i državu. Pitao sam ih koliko je prešla mašina, koliko troši, da li taksimetar ima turbinu i koliko treba da platim letećem saobraćajcu za nevezan pojas. Znam, sada vam ova pitanja, na koja je odgovor „da“, deluju smešno, ali tada je to bilo ravno letećim papcima iz Kine.
Rekli su: „Samo ti sedi u vozilo, Stevice, i pusti da njime upravlja veštačka inteligencija“. Smorio sam se, mislio sam da ću odmah lično upravljati ovim čudom tehnike, međutim to će biti veštačka inteligencija u vidu robota Lunija, koji je do tog trenutka obavljao zadatak jedinog predsednikovog prijatelja. Luni je imao taksi-kapicu, bio je dobro raspoložen. Uzleteli smo sa taksidroma u Surčinu i posle dvadeset sedam sekundi se srušili.
Kada sam, posle šest meseci, konačno napustio bolnicu, u kojoj su mi kosti najpre krivo srasle, pa onda polukrivo, posle naknadnog nameštanja, nisam mogao ništa drugo osim da vozim leteći taksi. Rekli su: „Stevice, ionako si se razbio ko babin krčag, šta........