Dan kada je Jelena rekla: „Ruku u vatru stavljam za Novaka Đokovića“ |
Neko je ovih dana, verovatno pred početak finala na Australijan openu, napisao na bivšem tviteru kako je jedno tipično razmišljanje svakog u Srbiji ko prati tenis i navija za Đokovića – nek osvoji još samo ovaj jedan i ne mora više.
Tako je bilo i 2008. – nek osvoji bar jedan, pa u junu 2011. – nek ostvari sebi san i osvoji bar jedan Vimbldon. Tako je bilo i svaki sledeći put kada je igrao finale. Ali, u stvari, nikad nam nije bilo dosta. Baš kao i njemu. Ni 101 titulu i 24 grend slema kasnije, ni osam godina prvog mesta. Sad nam fali opet samo još jedan – da bude 25. Da opet, još jednom, zapečati priču o najboljem ikada.
Nekada nam je sve ovo što je Novak Đoković postigao do sada svima kolektivno bilo nezamislivo.
Nismo sigurno početkom dvehiljaditih mogli ni da zamislimo da će teniser iz Srbije biti najbolji u istoriji sporta. Većina bar nije mogla, neki su, međutim, znali malo više od ostalih.
Ne mogu da tvrdim, još manje da garantujem, ali gotovo da sam ubeđena da je Novak Đoković prvi prostor u štampanom izdanju Danasa – jer tada drugo nismo ni imali – dobio u decembru 2002.
Radili smo dodatak o tenisu u kom smo, između ostalih, imali razgovore sa Radmilom Armenulićem i Bobom Živojinovićem koji se osvrnuo na polufinale Vimbldona, tada još poslednji veliki podvig jednog tenisera s naših prostora. Kao velikom ljubitelju tenisa, meni je iako početniku pripalo da uradim intervju sa Jelenom Genčić,........