O arhitekturi neprijateljstva – umesto da se pomogne čoveku, oblikuje se prostor protiv njega |
„Zaista vam kažem, ukoliko ne učiniste jednom od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.”
(Matej 25:45)
Sećam se jedne klupe iz detinjstva. Stajala je ispred zgrade u Boru, izlizana od kiše i snega, ali uvek spremna da primi umornog prolaznika. Moja baka je često na njoj odmarala dok bi nosila cegere s pijace. Ta klupa, izlizana, od gvožđa i drveta, bila je više od mobilijara – bila je produžetak života, deo ulice, deo naše svakodnevice, znak da grad ima dušu, da ulica ume da primi čoveka.
Danas, međutim, u mnogim gradovima širom sveta na njenom mestu možete naći gvozdenu ploču s pregradama, šiljcima ili nagnutom površinom, kao hladnu poruku da ovde nema odmora. To nije klupa, to je instrument kontrole. To je poruka da nisi dobrodošao. To je ono što se danas naziva arhitektura neprijateljstva (hostile architecture).
Arhitektura neprijateljstva ili defanzivni dizajn predstavlja skup urbanističkih i arhitektonskih rešenja kojima je primarni cilj da spreči ili obeshrabri ljude, naročito beskućnike, da koriste određeni javni prostor na način koji se ne uklapa u planirane ili poželjne obrasce.
Zvanično objašnjenje nosioca neoliberalnih vlasti je „održavanje reda u javnom prostoru”, „sprečavanje vandalizma” i „bezbednost prolaznika”.
A zapravo prava svrha je isključivanje beskućnika i drugih marginalizovanih grupa iz vidljivih delova grada, i stvaranje „urednog” prostora za turiste, potrošače i „poželjne” stanovnike.
Naime, radi se o obliku prostorne kontrole i socijalne segregacije – arhitektura se koristi kao alat protiv siromaštva, umesto da mu se sistemski pomogne.
Jedan pogled iz Utrehta na dva točka
Taj termin se probio u javnost tek pre desetak godina, kada su se fotografije „anti-homeless spikes” u Londonu 2014. proširile društvenim mrežama. Džejms Peti je 2016. godine u radu „The London Spikes Controversy” analizirao taj slučaj i pokazao kako je nekoliko metalnih šiljaka ispred stambene zgrade otvorilo globalnu debatu o tome šta znači javni prostor i ko u njemu ima pravo da boravi. Taj trenutak je otvorio oči mnogima – arhitektura je postala oružje, a javni prostor pretvoren u instrument isključenja. Peti je jasno pokazao da ti šiljci nisu tehničko rešenje, već politički instrument – način da se beskućnici izbrišu iz slike grada.
Ali termin „hostile architecture” ne počinje u Londonu. Njegovi intelektualni koreni su stariji. Još sedamdesetih godina prošlog veka, američki arhitekta Oskar Njumen je objavio knjigu Defensible Space, u kojoj je govoreći o bezbednosti stanovanja, o teritorijalnosti i kontroli prostora razvio ideju da oblik prostora može da poveća osećaj bezbednosti. Njegova teorija, kasnije ukorenjena u koncept CPTED-a (Crime Prevention Through Environmental Design), naglašavala je teritorijalnost i prirodnu kontrolu prostora. Ono što je Njumen zamišljao kao sredstvo zaštite zajednica, neoliberalni grad je pretvorio u sredstvo eliminacije neželjenih i slabih. Umesto da prostor brani život i čoveka, on je počeo da brani kapital.
Možemo slobodno reći da je ovde prepoznat........