Pritiscima u pozorištu smo izloženi u svakom kriznom vremenu |
Kad sam bio direktor Drame u Narodnom pozorištu, rekao sam glumcima – idite vi na svoje sastanke u svoje stranke, demonstrirajte – bilo je tada demonstracija – učestvujte javno, ali vi ste glumci ove kuće, vaša je obaveza da uveče budete na predstavi. Predstave gledaju pripadnici svih političkih stranaka, ljudi svih političkih opcija. Dakle, dolaze ovde da bi se obrazovali, razgalili, razonodili, zabavili ili da bi nešto naučili i vaša je obaveza da se odradite svoj posao. Tako je i bilo
Radomira Putnika, pisca i dramaturga, prvi put sam slušao uživo na Sajmu knjiga u Beogradu 2006. godine kada je na jednoj promociji govorio o Milanu Đokoviću, nekadašnjem upravniku Narodnog pozorišta u Beogradu. Ona vašarska buka nije uticala na savršen tok njegovih misli. Delovao je odmereno kao da se u potpunoj tišini obraća na nekoj katedri studentima.
Na Fakulteta dramskih umetnosti slušao sam godinu dana njegovog daljnjeg rođaka reditelja Batu Jovana Putnika sjajnog profesora čija je najveća slabost bilo pozorište. Tako su se ova dva čoveka sa simboličnim prezimenom spontano ukrstila u mojoj glavi kada sam razmišljao ko će biti sledeći gost u seriji dokumentarnih emisija Autobiografije na radiju. Kada već nema profesora Bate Putnika, onda je tu Radomir. Pozvao sam ga i on se pojavio pred mikrofonom. U najavi za radio rekao sam sa razlogom da je moj gost veliki istraživač Sterijinog dela.
#########
„Već sa ovom najavom“ – započeo je Rade te 2006. godine svoju povest – „terate me na ozbiljno razmišljanje o tome kakav je moj odnos prema Jovanu Steriji Popoviću. Tačno je da decenijama izučavam Sterijino pre svega dramsko delo, sve više i Sterijinu poeziju, takođe na mom stolu je i njegov prvi postmodernistički roman u Srba Roman bez romana. Iz svega toga proizlazi da je Sterija veći pisac nego što mi mislimo da jeste i da njegovo delo zaslužuje iznova proučavanje. I u tom smislu nešto se dešava. Neko će reći, o Steriji je mnogo pisano, pisali su toliki naučnici – sve je to tačno. Pisali su lepo, najčešće afirmativno. Poznato je da je Jovan Skerlić, krajem decembra 1904. godine kada je bilo praizvođenje Rodoljubaca, održao uoči predstave besedu u kojoj je istakao vrednosti do tog trenutka nepoznatog Sterijinog dela. Rodoljupci su napisani u periodu od 1851-1854. godine. I tek pedeset godina po nastanku prvi put su izvedeni, a štampani su 1909. godine. Znači, Rodoljupci uopšte nisu bili poznati srpskoj javnosti. Skerlić je ukazao na vrednosti Rodoljubaca i njegova ocena stoji do dana današnjeg. Ali novi istraživači kao što su Romčević, Rikalo, ili kao što je Petar Grujičić dramaturg, ukazuju na mogućnosti novog scenskog tumačenja Sterijinih komada, i to je onaj beočug u lancu koji nam nedostaje. Mi svi Steriju volimo i poštujemo kao klasika. Neki cinik je rekao: „Klasik je onaj pisac koga poštujemo ali ne čitamo“. Sterija se tumači na način koji je primeren našem današnjem shvatanju pozorišta, ali je istovremeno taj način duboko vezan za ono što je Sterija napisao, za njegovu ideju, za njegovu estetiku.
Sterija je pisac za sva vremena. On je to ne samo zbog svog prosvetiteljskog stava koji je veoma važan i koji je, čini mi se, potrebno obnoviti u Srbiji – prosvetiteljstvo nam nedostaje. Još jedna Sterijina vrlina – pišući komedije Sterija je, a to će reći istraživači, manje-više obrađivao neke opšte teme koje su poznate u svetskoj drami, naprimer. teme tvrdičluka, kaćiperstva. Toga imate još od Plauta preko Molijera pa do Sterije koji je autentičan jer je naš, jer je uhvatio korene našeg življa, našeg nacionalnog bića i smatrao je, a takvo je njegovo delanje bilo uopšte, da treba raditi na polzu naroda.
Nosim prezime Putnik
Putnik je, može se reći, prezime relativno retko, ali i relativno često, posebno u Banatu, u Vojvodini.........