Kad vlast normalne ljude proglasi ološem i talogom |
U zemlji Srbiji, gde je od devedesetih godina prošlog veka normalizovana nenormalnost, normalno je da normalni ljudi uporno traže i očekuju normalne stvari: normalne izbore, normalno tužilaštvo, normalno sudstvo, normalni vrednosni sistem, normalno obrazovanje, normalno zdravstvo, normalne medije, normalne političare, normalne cene… I ono što su stari Grci postavili kao najneostvarljiviji, ali vrhunski ideal – normalnu meru vlasti nad ljudima.
Zato srpskim trgovima i ulicama mesecima normalno odzvanja petnaesto/šestnaestominutna tišina, koju normalni ljudi normalno čuju i normalno razumeju. Srbija se napokon kupa u normalnosti samopoštovanja, građanske solidarnosti, duhovitosti, saosećanja, zajedništva, osvešćenosti, kreativnosti…
Normalni građani traže samo normalnu Srbiju i normalno utemeljenje svesti o kolektivnom dobru, kada svi mi postajemo bolji ljudi. I sve što sam normalno video i čuo u Kragujevcu, Nišu ili Beogradu je poželjna i isceliteljna normalnost Srbije.
Zato je studentska moralna revolucija ubedljiva normalnost u metastatskoj nenormalnosti naše zemlje. I ono što niko normalan ne može da previdi ili negira – studenti su pokazali i dokazali svoj zdrav i kritički patriotizam.
Na drugoj strani, listopadni političari iz nenormalne vlasti, sa čvrsto usađenim gubitkom mere u svemu i svačemu, targetiraju normalne ljude sa normalnim porukama i idejama i proglašavaju ih „fašističkim falangama“ , „bahatim mamlazima“, „čoporom“, „ruljom“ , „ološem“, „ljudskim talogom“. U tome prednjači samoproglašeni vođa, sa mesijanskom ideologijom problematične prakse, u dosluhu sa njegovim satrapima kojima su uvek nenormalne stvari bile normalne: lažne diplome, lažni doktorati, neznanje, korupcija, bogaćenje na nečiju štetu, blaćenje neistomišljenika, hiperprodukcija neistina i afera. U suštini, veliko ništa od prerušenih radikala. Oni su prosto izbrisali granicu između normalnog i nenormalnog u Srbiji, uz vrhunsko zamagljivanje pravih razloga naših problema. Da parafraziram Kamija, koji manje-više objašnjava i našu hroničnu nenormalnost:........