Život koji smo mogli da proživimo |
Pisci često govore o mukama pisanja, o „zastrašujućoj praznoj stranici“, o buđenju u hladnom znoju jer iznenada vide slabe tačke, ranjivosti priče koju pišu – ponekad godinama.
Poznajem to uznemirujuće stanje, ali poznajem i zadovoljstva pisanja, stvaranja čitavog izmišljenog sveta iz hiljada činjenica i detalja.
Postoji posebna vrsta čuda koju osećam kada me lik koji sam izmislio počne „prestizati“, trčeći ispred mene i vukući me napred: odjednom taj izmišljeni, fiktivni lik zna više od mene o svojoj sudbini, svojoj budućnosti i o drugim likovima u priči.
A onda me, na neki način koji ne razumem u potpunosti, ispunjava sadržajima života, idejama, obrtima zapleta i uvidima za koje nikada nisam znao da ih imam.
Za mene je kreativno delo mogućnost dodirivanja beskonačnosti.
Ne matematičke beskonačnosti ili filozofske beskonačnosti – već ljudske beskonačnosti.
To znači, beskonačnih lica čoveka.
Beskonačnih struna nečijeg srca, nečijeg beskonačnog znanja i mišljenja, poriva, iluzija, veličine i uskogrudosti, nečije inventivnosti i destruktivnih sila, nečije beskonačne celine.
Ovo je najkraći i najstrašniji film snimljen ove godine: Traje samo 80 sekundi i možete da ga odmah pogledate
Ovo je najkraći i najstrašniji film snimljen ove godine: Traje samo 80 sekundi i možete da ga odmah pogledate
Gotovo svaka ideja koja mi padne na pamet o liku o kome pišem otvara mi sve više i više mogućnosti: vrt sa stazama koje se račvaju.
„Da biste bili celi, dovoljno je da postojite“,........