Za Danas iz Kana: Ostvarenja autora koji već decenijama oblikuju filmski pejzaž intime, politike i slike |
A evo, stigao je i trenutak velikih imena i još većih očekivanja. Na red su došla poslednja ostvarenja pravih bardova savremenog filma – autora koji već decenijama oblikuju filmski pejzaž intime, politike i slike.
Od Grejovog povratka porodičnim mitologijama, preko Kore-ede i njegovih krhkih moralnih zajednica, do Nemešovog hladnog istorijskog pogleda.
Sa „Tigrom od papira“, Džejms Grej kao da zaokružuje čitav sopstveni filmski univerzum. U njegovom novom filmu prepoznaju se senke „Male Odese“, porodična melanholija „Vremena Armagedona“, emotivna ranjivost „Dva ljubavnika“ i kriminalistička tenzija „Mi posedujemo noć“, ali ništa ovde ne deluje kao puko vraćanje poznatim motivima. Naprotiv – Grej ih prvi put objedinjuje u delu koje istovremeno deluje intimno i monumentalno, kao lična ispovest pretočena u tragediju gotovo antičkih razmera. „Tigar od papira“ nije samo povratak njegovim opsesijama, već njihova kulminacija: film o porodici, strahu, klasnoj frustraciji i američkom snu kao mehanizmu samouništenja.
Specijalne projekcije u Kanu vraćaju na scenu mitove koji su mnogo više od javnih ličnosti: Nastupaju Lenon, Avedon i Kantona
Specijalne projekcije u Kanu vraćaju na scenu mitove koji su mnogo više od javnih ličnosti: Nastupaju Lenon, Avedon i Kantona
Smešten u Kvinsu osamdesetih godina, film prati dva brata čiji pokušaj da kroz posao sa ruskom mafijom konačno dođu do finansijske sigurnosti postepeno prerasta u spiralu paranoje, nasilja i moralnog raspada. Irvin je povučeni inženjer i porodični čovek, koji veruje u rad, pristojnost i stabilnost; njegov brat Gari njegova je potpuna suprotnost – bivši policajac, harizmatični manipulator koji ulazi u prostoriju sa samopouzdanjem čoveka koji misli da može da kontroliše svet. Upravo između te dve energije Grej gradi jedan od svojih najpotresnijih filmova.
Ono što „Tigra od papira“ čini tako moćnim jeste način na koji Grej odbacuje klasične mehanizme gangsterskog filma. Ovde nasilje nije spektakl, niti dramaturški vrhunac ka kojem priča neumitno ide; ono je stanje koje polako prodire u svakodnevicu, u porodični prostor, u tišinu kuhinje, u pogled dece koja prvi put naslućuju da odrasli nisu u stanju da ih zaštite. Strah u filmu ne dolazi iz pucnjave, već iz osećaja da su obični ljudi otvorili vrata nečemu što više ne mogu da kontrolišu.
Adam Drajver igra Garija kao čoveka koji više........