Sve sam ja Jugoslaviji u međuvremenu oprostio, i šećerne table umjesto čokolade, i sličicu pomornika iz albuma Životinjsko carstvo, i filmove u bunkeru, i porez na šund za gramofonske ploče, i suca Dušana Maksimovića, i marksizam u školi, i teoriju i praksu samoupravnog socijalizma na studiju povijesti umjetnosti, i cenzuru u novinama i sva ona praćenja, prisluškivanja, isljeđivanja, zabrane i suđenja: sve sam joj, ukratko, oprostio, osim te jedne godine.

Kad ih imaš šezdeset i jednu, ta jedna ne znači mnogo – da nije bilo Jugoslavenske narodne armije, sad bih imao šezdeset i ništa osim Thompsonovog koncerta na Hipodromu propustio ne bih – ali kad imaš devetnaest, u tu si godinu dana propustio sve: i koncert Biškićevih Galebova asfalta u klubu Tehničke škole i Tata-rata-ata-bum Tome Bebića pred zahodom kavane hotela Bellevue, i Erica Claptona i Erica Burdona, i Bergmanove Fanny i Alexandera i Gropovu utrku na Olimpijadi u Los Angelesu, i oba najslavnija Bakina gola: onaj čuveni protiv Sparte u pretposljednjoj minuti drugog produžetka u četvrtfinalu Kupa UEFA i onaj Tomi Ivkoviću iz kornera protiv Zvezde u finalu Kupa, kojega sam, eto, umjesto s ekipom na Poljudu gledao sa stotinu mrkih zvezdaša u kafani Drumski raj u Svilajncu.

Ta je jedna godina u životu muškog mladunca kao deset odraslih: na odsluženje vojnog roka u JNA odlazili smo usred velikog, divljeg tuluma, a godinu dana kasnije vraćali se u opustjele gradove, tražeći društvo koje se u međuvremenu rasulo i razbježalo – prijatelji svatko na svoju stranu, a djevojke na drugim godinama zagrebačkih fakulteta. Da, govorili su tada, to se zove sazrijevanje, dobrodošao u svijet odraslih: Armija je od balavog tebe napravila dovršenog čovjeka i pravog muškarca. A ja bih se pogledao u ogledalo i čestitao generalima. Bravo, majstori. Što bi rekao jedan iz moje generacije: al’ me napraviste, svaka vam čast!

Vojska nas je naučila ustajati u pola šest, pospremati krevete, slagati košulje, ušivati dugmad i prati prljave čarape?! Vrlo dobro: koliko je, zaboga, tako napravljenih muškaraca nastavilo to raditi nakon vojnog roka? Znate li ijednoga? Dobro, osim vojnog obveznika Andreja........

© Danas