Kad nagrada otplati kaznu (Dve kazne i dve zabrane, sve neobične 2) |
BITI NOVINAR – KAKO SAM POSTAO I O(P)STAO
Fudbal je prestao da me interesuje 1974. kad je bilo neko prvenstvo u Minhenu. Ispitni rok, a oni, sa sve komentatorima, umesto da promovišu igru na pobedu, kalkulišu – ako izgubimo od onih drugih sa toliko, a treći pobede četvrte, onda mi i truć, truć…
Ali, vratio sam mu se iz „političkih razloga“ 1987. godine. Već sam bio urednik u „Borbi“ posle desetak meseci u „Osmici“. Nisam odoleo pozivu Stanislava Staše Marinkovića jer mu u dobroj uredničkoj ekipi političke rubrike ipak treba „jedan buldožer“.
Sigurno je sigurno (Dve kazne i dve zabrane, sve neobične 1)
Sigurno je sigurno (Dve kazne i dve zabrane, sve neobične 1)
A razlog za kratki povrat fudbalu je bila utakmica „Fljamurtari“ -„Partizan“ u Valoni, sedištu ovog kluba. To je bila šansa da se pod izlikom praćenja utakmice i politički zaviri u tu još informativno hermetički zatvorenu „Enver Hodžinu Albaniju“. Iako je on već bio preminuo, a glavna je u to vreme bila njegova supruga. Naime, do tada, posle raskida pedesetih godina jedino je „velečasni“ kolega Pero Zlatar mogao da zaviri u tu maoističko-staljinističku bunkersku zemlju i svoje hodočašće složi u ekskluzivnu knjigu (eno je ima joj novih izdanja na Kupindou!)
Tako su rezonovali i drugi mediji u SFRJ, pa je u prvo........