Poslednje venčanje u Černobilju: ‘Bežala sam bosonoga u venčanici’ |
Bilo je tek iza ponoći.
Irina Stecenko je završila sređivanje noktiju za vlastito venčanje, otvorila vrata od balkona i pokušala da se izbori sa živcima kako bi mogla da zaspi.
U obližnjem stanu punom gostiju, njen verenik Sergej Lobanov je spavao na dušeku u kuhinji.
Potom se „grmljavina“ prolomila u tišini, kaže Irina.
„Bilo je to kao da je mnoštvo aviona prošlo u niskom letu, sve je šumelo i staklo u prozorima se zatreslo.“
Sergej kaže da je osetio „potres, kao da je prošao nekakav talas“, pitajući se da li je to bio blagi zemljotres, i nastavio da spava.
Devetnaestogodišnja nastavnica pripravnica i inženjer u elektrani, koji je imao 25 godina, radovali su se predstojećem bračnom životu u novoizgrađenom sovjetskom gradu Pripjatu.
Nisu imali pojma da se najgora nuklearna katastrofa u istoriji odvijala na manje od četiri kilometra od njih.
Eksplodirao je reaktor broj četiri u nuklearnoj elektrani Černobilj u današnjoj Ukrajini izbacivši radioaktivni materijal koji će se raširiti po raznim delovima Evrope.
Četrdeset godina kasnije, izuzetno radioaktivni ostaci elektrane nalaze se u ratnoj zoni.
Ovaj bračni par sada živi u Berlinu, okrenuvši živote naglavačke po drugi put – sada da bi pobegli od ratnog sukoba, a ne nuklearne katastrofe.
Ali ujutro 26. aprila 1986. godine, Sergej se priseća kako se probudio, prepun uzbuđenja, oko šest ujutro, da bi otkrio da je dan njegovog venčanja osvanuo veličanstveno sunčan.
Imao je da obavi razne obaveze: da odnese posteljinu u stan prijatelja gde su on i Irina planirali da prespavaju te noći i da kupi cveće.
Istorijske fotografije Černobilja – prvi sati posle nesreće
Kako se sećamo Černobilja u Srbiji
Kraj eksperimenta u Černobilju
On kaže da je napolju video vojnike u gas maskama i kako ljudi peru ulicu penastim rastvorom.
Neki ljudi koje je znao sa posla u nuklearnoj elektrani rekli su mu da su bili hitno pozvani zato što se „nešto dogodilo“, ali nisu znali šta.
Dok je gledao iz prijateljevog stana u neboderu, primetio je da iz reaktora broj četiri kulja dim.
Kasnije će postati jasno da su vatrogasci i radnici elektrane proveli noć rizikujući smrtonosne doze radijacije da bi se izborili sa ogromnim toksičnim plamenom.
„Počela je da me hvata nervoza“, kaže on.
Prisetivši se obuke, uzeo je malo platna, pokvasio ga i postavio preko ulaza u stan iz mere predostrožnosti, da bi zadržalo radioaktivnu prašinu, dodao je on.
Potom je požurio na pijacu.
Neobično za subotu ujutro, pijaca je bila napuštena, a on je pokupio pet lala za buket.
Irina, koja je odsela sa majkom u porodičnom stanu, kaže da telefon nije prestajao da zvoni tokom čitave noći.
Njena majka je zvučala „uznemireno“, kaže ona, zbog komšija koji su zvali da kažu da se desilo „nešto strašno“.
Ali bilo je vrlo malo detalja.
Informacije su bile strogo kontrolisane u Sovjetskom Savezu.
Uključili su radio, ali se u vestima nije pominjao nikakav incident.
Ujutro je njena majka pozvala vlasti.
„Rekli su joj da ne paniči, svi zakazani događaji u gradu treba da se nastave kao što je i planirano.“
Zvanično, sve je nastavljeno po starom.
Deca su poslata u školu.
Kasnije toga dana, mlada, mladoženja i gosti odvezli su se u koloni automobila do Palate........