„Pumpaj“ – poslednji krik jedne generacije |
Razvoj emocija na relaciji masa – lider sastoji se od različitih faza. Početno oduševljenje može preći u nekritičko divljenje do obožavanja. Negativan sled događaja menja i emotivni predznak odnosa, pa adoracija preko razočaranja prelazi u duboki prezir. Osim za lidere mase se vezuju za ideje, religije, države. Reč je zapravo o kolektivnoj fikciji koja kao zaraza potire mehanizam razmišljanja i uspostavlja sistem dugotrajnih samoobmana.
Trenutno smo u fazi masovnog odvezivanja od subjekta obožavanja uz paralelno srljanje u novi začarani krug emocionalnog uzleta i neizbežnog pražnjenja. Dok se idol u svom neizbežnom zalasku grčevito bori da sačuva preostale veze sa sledbenicima koji se masovno bude iz dugotrajne hipnoze, drugi deo statističke pogače traži izgubljenu figuru oca i paradoksalno je nalazi u deci. Umesto da idolopoklonstvo i naivna infantilnost budu odlika đaka i studenata, oni sami postaju objekti idealizacije starijih, uz breme prevelikih očekivanja koje im se već na startu nepravedno i neodgovorno stavlja na leđa. Kao i uvek – nisu deca kriva, krivi su roditelji. A roditelji njihovih izazova, problema i opasnosti smo mi!
Dugo smo uživali u ciničnoj pozi nezainteresovanosti i prezira prema onome šta se dešava u državi i društvu. Upali smo u depresivnu epizodu naše dugotrajne bolesti, a naše slabosti iskoristili su političke hijene koje........