We use cookies to provide some features and experiences in QOSHE

More information  .  Close
Aa Aa Aa
- A +

Plaši me svijet koji je izgubio smisao za humor Kolumne | Philip Roth

2 0 39
18.02.2019

STRAH OD PROPASTI SVIJETA


Roth: Misliš li da će uskoro biti propast svijeta?

Kundera: To zavisi od toga kako shvataš riječ uskoro.

Roth: Sutra ili prekosutra.

Kundera: Osjećanje da svijet juri ka propasti je veoma staro.

Roth: Onda nemamo razloga za zabrinutost.

Kundera: Upravo obratno. Ako je taj strah vjekovima prisutan u ljudskom umu, mora da postoje razlozi za to.

Roth: U svakom slučaju, čini mi se da je ta briga u pozadini svih priča u tvojoj najnovijoj knjizi, čak i onih koje su izrazito humorističke.

Kundera: Da mi je neko rekao, kad sam bio dječak: „Jednog dana ćeš vidjeti kako tvoj narod nestaje s ovog svijeta“, smatrao bih to besmislicom, nečim nezamislivim. Čovjek zna da je smrtan, ali uzima zdravo za gotovo da njegov narod ima neku vrstu vječnog života. Ali poslije ruske invazije 1968, svaki Čeh suočio se s idejom da bi njegov narod mogao tiho biti izbrisan s mape Evrope, kao što je tokom prethodnih pet decenija četrdeset miliona Ukrajinaca tiho nestalo s ovog svijeta, a da niko nije ni primijetio. Ili Litvanci.

Znaš li da je Litvanija u sedamnaestom vijeku bila moćna država? Danas Rusi drže Litvance u rezervatu kao napola istrijebljeno pleme; zabranjen im je kontakt sa svijetom kako bi se spriječilo da vijesti o njihovom postojanju dospiju napolje. Ne znam kakva budućnost čeka moj narod. Sigurno je da će Rusi uraditi sve kako bi ga postepeno utopili u svoju civilizaciju. Niko ne zna hoće li uspjeti u tome. Ali mogućnost postoji. A iznenadno shvatanje da takva mogućnost postoji, dovoljno je da promijeni nečiji pogled na život. Danas vidim čak i Evropu kao krhku i smrtnu.

Roth: A ipak, zar nisu sudbine Istočnoevropljana i Zapadnoevropljana dijametralno suprotne?

Kundera: Kao obrazac kulturne historije, Istočna Evropa je Rusija, s prilično specifičnom historijom ukorijenjenom u bizantskom svijetu. Češka, Poljska, Mađarska, baš kao i Austrija, nikad nisu bile dio Istočne Evrope. Od samog početka su učestvovale u velikoj avanturi zapadne civilizacije, s gotikom, renesansom i reformacijom… pokretom koji je nastao baš u tom regionu.

Tamo je, u Srednjoj Evropi, ta moderna kultura pronašla najveće podsticaje: psihoanalizu, strukturalizam, dodekafoniju, Bartókovu muziku, Kafkinu i Musilovu novu estetiku romana. Poslijeratno pripajanje Srednje Evrope (ili njenog najvećeg dijela) ruskoj civilizaciji doprinijelo je da zapadna kultura izgubi svoj ključni gravitacioni centar. To je najznačajniji događaj u historiji Zapada dvadesetog vijeka, i ne možemo odbaciti mogućnost da je kraj Srednje Evrope označio početak kraja čitave Evrope.

RAZUMIJEVANJE SVIJETA

Roth: Tokom Praškog proljeća, tvoj roman Šala i zbirka priča Smiješne ljubavi štampane su u tiražima od po 150.000 primjeraka. Poslije ruske invazije, otpustili su te s mjesta profesora na filmskoj akademiji i sve tvoje knjige su sklonjene iz javnih biblioteka. Sedam godina kasnije ti i tvoja žena ste ubacili nekoliko knjiga i nešto odjeće u prtljažnik automobila i odvezli se u Francusku, gdje si postao jedan od najčitanijih stranih autora. Kako izgleda biti emigrant?

Kundera: Za pisca, iskustvo življenja u više zemalja je prava blagodat. Možeš razumjeti svijet samo ako ga sagledaš s više različitih strana. Moja najnovija knjiga (Knjiga o smijehu i zaboravu), koja je objavljena u Francuskoj, zauzima poseban geografski prostor: događaji koji se odvijaju u Pragu viđeni su kroz zapadnoevropske oči, a ono što se događa u Francuskoj, kroz češke oči.

To je susret dva svijeta. S jedne strane je moja rodna zemlja: tokom svega pola vijeka iskusila je demokratiju, fašizam, revoluciju, staljinistički teror i raspad staljinizma, njemačku i rusku okupaciju, masovne deportacije, smrt Zapada u sopstvenoj zemlji. To je potonuće pod teretom historije i pogled na svijet s velikim skepticizmom. S druge strane, Francuska: vjekovima je bila centar svijeta, a danas pati zbog nedostatka velikih historijskih događaja. Zato se raduje radikalnim ideološkim stavovima. To je lirsko, neurotično očekivanje nekog sopstvenog velikog djela, koje ne dolazi, i nikad neće doći.

Roth: Živiš li u Francuskoj kao stranac, ili se, kulturno, osjećaš kao kod kuće?

Kundera: Veoma mi je draga francuska kultura i mnogo joj dugujem. Posebno starijoj književnosti. Rabelais mi je najdraži pisac. I Diderot. Volim njegovog Fatalistu Jacquesa koliko i Laurencea Sternea. To su bili najveći eksperimenti svih vremena, u obliku romana. A njihovi eksperimenti su bili, da tako kažemo, zabavni, puni sreće i radosti, koja je sad nestala iz francuske književnosti, a bez nje svaka umjetnost gubi na značaju. Sterne i Diderot su shvatali roman kao veliku igru. Otkrili su humor u obliku romana. Kad čujem naučne rasprave o tome kako je roman iscrpio svoje mogućnosti, mislim sasvim drugačije: tokom historije roman je propustio mnoge mogućnosti. Naprimjer, podsticaje za razvoj romana koje su postavili Sterne i........

© BUKA Magazin