Jergović: Živeći jedan život čovjek živi i neizvjestan broj neostvarenih života |
Da možda nisu imali zdravstvenih problema, recimo da ih nije pogodio sindrom smanjene koncentracije uslijed pretjeranog zurenja u zaslone svojih gadžeta ili da od vlastitih klinaca nisu pokupili ADHD, da im nije prešao kao što pređe sezonska gripa? Ovo sam pomislio nakon što sam pročitao prvih, testnih pedeset stranica romana, da bi mi se zatim isto pitanje postavljalo gotovo svakoga dana tokom petnaest dana koliko mi je trebalo za svih 932 stranice romana, na svakom od stotinjak dramskih, stilskih, egzistencijalnih i emocionalnih vrhunaca ove neobične i nevjerojatne knjige. Počeo sam je čitati samo zato što je Paul Auster jedan od onih pisaca koje nekritički volim, onih čiji su mi padovi, manje uspjele knjige, lošije stranice, draži i bliži od onoga najboljeg što je napisala većina Austerovih suvremenika. Auster, životom Amerikanac, Njujorčanin, jedan je od najeuropskijih prozaista našega doba, i to Europljana s kontinenta.
On je ona karika koja nedostaje u francuskoj književnosti, Modianov raspričaniji rođak, Tournierov brat koji se nije poveo na selo i u osamu, nego je ostao u gradu, u samom središtu zbivanja, veliki je njemački pisac, onaj koji je najbolje pročitao Franza Kafku, i ne samo da ga je pročitao, nego je svoj život, zajedno s realističnim prosedeom svojih romanesknih junaka, uklopio u Kafkinu matricu, pišući vlastitu prozu kao neočekivan i pomalo šokantan palimpsest Kafkine književnosti. Paul Auster danas je najbolji, najistinitiji europski Zapad sučeljen Istoku Georgija Gospodinova, Olge Tokarczuk, Andrzeja Stasiuka… Ali zaustavimo se malo. Što je kritičarima toliko zasmetalo u ovom romanu? Po svoj prilici to što im je Auster sa svojih hiljadu stranica ukrao dobar komad života. Naljutilo ih je to očekivanje velikog i prethodno voljenog pisca da na njegovu knjigu potroše cijelih petnaest dana umjerenog čitanja. Neki engleski drznik čak je napisao da se urednik baš i nije naradio oko Austerovog romana, biva nije kratio preduge dijelove. A ništa tu nije predugo. Osim što je sve, možda, višak. Svakome kome je ovakva književnost višak.
Paul Auster nekad je imao svog pouzdanog izdavača u Hrvatskoj. Bilo je to dok je Boško Zatezalo još hodao po zemlji, i dok je njegov VBZ imao ambiciju........