Najskuplja proljetna sjetva do sada: Ratari upozoravaju – prijeti pad proizvodnje i novi talas poskupljenja hrane |
Proljetna sjetva u Semberiji, regiji koja važi za jednu od najplodnijih i najvažnijih za proizvodnju hrane u Bosni i Hercegovini, ove godine počela je u atmosferi zabrinutosti, neizvjesnosti i sve izraženijeg pritiska na poljoprivredne proizvođače. Ratari poručuju da se suočavaju sa jednom od najskupljih sjetvi u istoriji, dok istovremeno nemaju garancije da će uspjeti prodati ono što proizvedu.
Rast cijena nafte, repromaterijala i usluga obrade zemljišta doveo je do drastičnog povećanja troškova proizvodnje. Dizel, koji je ključni energent u svim fazama poljoprivrednih radova, direktno utiče na cijenu obrade zemljišta, navode ratari, od oranja i tanjiranja, do same sjetve i zaštite usjeva. Uz to, cijene mineralnih đubriva i sjemena i dalje su visoke, što dodatno opterećuje proizvođače.
Predsjednik Udruženja poljoprivrednih proizvođača Semberije i Majevice, Savo Bakajlić, upozorava za BUKU da je situacija na terenu alarmantna.
„Poljoprivrednici ulaze u ovu sjetvu sa ogromnim opterećenjem. Troškovi su značajno veći nego prethodnih godina, a prihodi su potpuno neizvjesni. Kada saberete cijenu goriva, đubriva, sjemena i zaštitnih sredstava, dolazite do cifri koje su za mnoge proizvođače jednostavno prevelike. Ljudi se zadužuju, uzimaju kredite, ulaze u rizik bez ikakve sigurnosti da će im se to isplatiti. To nije održiv model i dugoročno vodi gašenju proizvodnje“, ističe Bakajlić.
On posebno naglašava da problem ne leži samo u visokim troškovima, već i u neuređenom tržištu.
„Mi danas imamo apsurdnu situaciju, domaći proizvođači mogu proizvesti dovoljno hrane, ali nemaju kome da je prodaju. Istovremeno, tržište je preplavljeno uvoznim proizvodima. Ti proizvodi često dolaze iz zemalja koje snažno subvencionišu svoju poljoprivredu, pa su samim tim konkurentniji na našem tržištu. Naši proizvođači nemaju tu vrstu podrške i ne mogu izdržati takvu konkurenciju. Rezultat je da domaće propada, a uvoz dominira“, kaže za BUKU Bakajlić.
Jedan od najvećih proizvođača u Semberiji, Radiša Rikanović, koji ove godine obrađuje oko 50 hektara pod žitaricama, detaljno za BUKU objašnjava koliko zapravo košta proljetna sjetva:
„Ako govorimo konkretno o kukuruzu, troškovi su ogromni. Prošle godine se moralo za sjetvu jednog hektara kukuruza izdvojiti od 2.500 do 3.000 KM, sada će zbog poskupljenja goriva, koje je najveća stavka u proizvodnji, ali i poskupljenja repromaterijala, troškovi biti duplo veći. Kada to pomnožite sa površinama koje obrađujemo, dolazite do ogromnih ulaganja“, kaže za BUKU Rikanović.
On dodaje da najveći problem dolazi kasnije, u fazi prodaje.
„Mi ne znamo po kojoj cijeni ćemo prodati kukuruz na jesen. Dešava se da uvoz obori cijenu, da otkupljivači diktiraju uslove, a mi nemamo izbora. Ne možemo držati robu u nedogled. Ako ne prodamo, gubimo. Ako prodamo po niskoj cijeni, opet gubimo. To je začarani krug iz kojeg se teško izlazi“, naglašava on.
Prema njegovim riječima, posljedice bi mogle biti vidljive već ove godine.
„Ako se ovakva politika nastavi, proizvodnja će se smanjivati. Ljudi će odustajati jer ne vide računicu. A kada smanjite domaću proizvodnju, logično je da raste uvoz. A kada raste uvoz, onda cijene zavise od stranog tržišta. To znači da nas na jesen gotovo sigurno očekuje skuplja hrana“, upozorava Rikanović za BUKU.
Poljoprivrednik Dragan Lazić kaže da je problem i u dugogodišnjem zanemarivanju ovog sektora.„Godinama slušamo priče o značaju poljoprivrede, ali konkretne mjere izostaju. Podsticaji kasne, često su nedovoljni, a procedure komplikovane. Poljoprivrednik mora planirati proizvodnju unaprijed, ali bez sigurnih informacija o podršci, to je gotovo nemoguće. Ne možete ući u sezonu sa nepoznanicama“, ističe za BUKU Lazić.
On dodaje da je posebno zabrinjavajuće to što mladi sve manje vide budućnost u ovom poslu.
„Sve je manje mladih koji žele da se bave poljoprivredom. Vide koliko je teško, koliko je neizvjesno i odlučuju da idu drugim putem ili u inostranstvo. Ako se ovakav trend nastavi, pitanje je ko će za deset ili dvadeset godina proizvoditi hranu“, kaže on i dodaje: „Možete vi proizvesti kvalitetan proizvod, ali ako nemate organizovan otkup i sigurnog kupca, sve pada u vodu. Dešavalo se da imamo robu koja nema gdje da ide. Onda ste primorani da je prodajete po cijenama koje ne pokrivaju ni osnovne troškove ili da gledate kako propada. To je ogroman gubitak “, kaže Lazić za BUKU.
On naglašava da je neophodno sistemsko rješenje.
„Potrebna je strategija koja će jasno definisati kako zaštititi domaću proizvodnju i kako obezbijediti plasman. Bez toga nema stabilnosti“, dodaje.
Analitičari upozoravaju da kombinacija visokih troškova proizvodnje, neuređenog tržišta i zavisnosti od uvoza predstavlja ozbiljan rizik za prehrambenu sigurnost. Bosna i Hercegovina već sada u velikoj mjeri zavisi od uvoza hrane, a dodatno slabljenje domaće proizvodnje moglo bi tu zavisnost još povećati.Ratari iz Semberije poručuju da rješenja postoje, ali zahtijevaju političku volju i sistemski pristup. Njihovi zahtjevi su jasni: redovni i pravovremeni podsticaji, zaštita domaće proizvodnje kroz kontrolu uvoza, te stvaranje stabilnog tržišta na kojem će moći plasirati svoje proizvode. U suprotnom, upozoravaju, posljedice neće biti vidljive samo na njihovim njivama, već i na policama trgovina.
Jer, kako ističu, cijena hrane ne formira se samo na osnovu prinosa, već i na osnovu odnosa između domaće proizvodnje i uvoza. A u trenutnim okolnostima, taj odnos sve više ide na štetu domaćih proizvođača. Ako se trendovi ne promijene, jesen bi, upozoravaju, mogla donijeti ne samo slabije prinose, već i novi talas poskupljenja hrane koji će, na kraju, najviše osjetiti građani.