Snažna riječ. Dvosložna.
Možda po izgovoru malo gruba. Kad stane na poslednje slovo R kao da se nešto prelomi, zaozbilji, usjekne. Jezik se napregne da je zakoči. Angažuje silne mišiće. Nije šala.
– Kažeš, mater? – neko te u sumrak odriješito pita, zabrinuto gladeći bradu, prateći to tihim uzdahom. Tek da se plućna krila uzdignu.
Riječ slikana kao ‘rapavo sukno što osjetiš pod istrošenim jagodicama prstiju. Kad rukom slučajno ili nehajno prođeš njime. Sporovozno.
Mater.
Izraz što se po izgovoru direktno ulije u koru malog mozga, širokog tumačenja i plimskog obuhvata. U njeg’ stanu životi, emocije, nadanja i svjetlost. Stane sva ljubav ovog svijeta. Raspoloživa.
U patrijarhalnom dijelu Balkana koji polako, ali sigurno putuje sa scene, ova riječ često asocira na slike jakih žena sijede kose i karakternih crta lica. Stojanka majka Knežopoljka ili kao lik čuvene majke sa Kozare ovjekovječene fotoaparatom Žorža Skrigina – požrtvovanje, borba, žrtva i ljubav.
Nekada sa prosjedim kosama uvezanih maramom i skupljenim pod taj težački svod majčinske ljubavi. Riječ koja miriše na svježu slamu, vareniku i skorup što škripi pod zubima. Sinonim super-žene koja se ne zaustavlja radeći u kući i oko kuće, te stalno nešto opravlja, kuha, pegla, namiruje, tješi, druge bodri i šeretski namiguje. Žena koja ne traži sa sebe gotovo ništa, a daje sve. Mitsko biće nesebičnosti što se uveče gasi od prekomjernog umora. Bliskost, bližnji,........