Neki dan je bio onaj neki članak o istraživanju internetske stranice Our World in Data (naš svijet u podatcima) o povjerenju u druge ljude. I mi smo se, zašto sumnjate, svrstali iznimno visoko na toj ljestvici, uz zemlje poput Gane, Nikaragve, Zambije, Nigerije, Bolivije, Maroka, Južnoafričke Republike, a relativno iznad Srbije, Hrvatske i slično.

Bilo bi tako lijepo da i meni možete vjerovati, ali ne možete, jer visoko smo plasirani po nepovjerenju, dakle, gledam obrnuto na ljestvicu i gore mi je dolje i tako dalje. Bliže smo početku grafa, reklo bi se, no biti na početku ovog grafa baš i ne želite.

Primjerice, zemlje u kojima ljudi vjeruju jedni drugima su, primjerice, skandinavske zemlje. Zemlje u kojima ljudi najviše vjeruju jedni drugima poznate su jednoj pratećoj osobini – žive u boljem standardu.

Zašto je to tako? Pokušao sam posljednjih dana razmatrati povjerenje, vjerojatno najboljom kratkom pričom o povjerenju, kultnom ostvarenju Johna Carpentera, igranom filmu Stvor (The Thing 1982.).

Tu skupina inženjera, liječnika, znanstvenika i pratećeg osoblja koja živi na Antarktiku (eto i to sam već smetnuo, je li Arktik ili Antarktik) doživi neobičan susret s odbjeglim psom i skupinom norveških znanstvenika koji psa i njih napadnu, praktično iz čista mira. Čak tri puta sam prekidao gledanje filma jer od svih stvari koje vidim na ekranu, nasilje prema nedužnim bićima mi najteže pada, pa bila riječ čak i o glumi, i neka na kraju piše da niti jedan pas nije stradao tijekom snimanja.

No, to je Carpenter, čovjek koji našu zlobu dovodi na ekran brutalno razotkriveno poput kućnog videa na VHS kaseti. I doslovno, on namjerno likove ne razvija, ne razmišlja o tome kako tijekom dijaloga na otvorenom, u noći, nikome ne izlazi para na usta dok pričaju, kao da je to njega briga, on prenosi samo suštinu. Znam, Carpenter nije za svakoga, ali je za sladokusce, stil toliko brutalan i rudimentaran, baš kako ne biste promašili poruku koju je smislio ovog puta. A uvijek je u pitanju neka velika i bitna stvar. Ovdje je povjerenje u pitanju. Kako ga lako i brzo izgubimo.

Naime, povjerenje se najbrže gubi u propalim društvima. Ako te policija ne može zaštititi, zbog malobrojnosti, korupcije vlasti, korupcije samog dijela policije. A recite mi, zar vi to ne znate nekoga pokradenog, kome je........

© Bljesak.info