Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ukoliko mislite da ću pisati o nečemu osobnome što se događalo proteklih dana, uvijek pišem prilično osobno i poštedit ću vas toga ovog puta. Jer... nisam ja ni junak ni prkosnik ni borac za pravdu, ja sam samo budala koja ne zna prešutjeti nepravdu. I nažalost, moju, naravno, tako će biti i ubuduće.

Ono što sam ja u svemu tome shvatio jeste da živim na posuđenom vremenu, poklonjenom, odozgor, od Onoga gore, od Više Sile, od Sudbine, kako god vi to doživljavali. I promijenilo je moje viđenje stvari. A čini mi se da nisam jedini.

Često sam nakon rata prolazio tim putem, nemoguće je bilo proći Banjalukom, a ne vidjeti godinama tu ogromnu ruševinu, koja nas je podsjećala na prokletstvo koje smo živjeli '90-ih. Još je bilo strašnije vidjeti tu jednu veliku ruševinu u Banjaluci, koja skoro pa i nije osjetila rat, jer ako se itko sjeća, Dayton je potpisan kada je HVO došao nadomak upravo Banjaluci, kako bi se spriječila još veća tragedija nego sve ove koje smo gledali od tenkova na Pologu pa sve do Srebrenice.

Vidite kako je nekako sve napravilo puni krug. Kao moji privatni strahovi i tjeskobe, pa sad na život gledam kao na poklonjeno, posuđeno vrijeme. Tako i u Banjaluci. Arnaudija je najbolji simbol gluposti ratne hajke, velikosrpstva, zločina bilo koje od strana. Arnaudija nije imala sreću kao džamija u mom gradu, da je jednim zidom naslonjena........

© Bljesak.info