Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prvog maja trebalo bi pričati o roštilju, o sindikalnom grahu, o prosvjedima radnika, o šupljim izjavama državnika kako se brinu za mase... Kod nas pričamo o mirnom razlazu. Ne zato što je ovo nakaradna zemlja, jer Bosna i Hercegovina sama po sebi nije ni za što kriva, samo su nam nametnuli ovaj nakaradni polupravni sustav o kojemu nikad nitko nije ozbiljno razmišljao, trebao je to biti mirovni ugovor i plan za sjedanje za stol, ali Međunarodna zajebnica (znam kako se piše malo d) zaključila je kako je njezinih tek nešto više od 50 tisuća prostornih kilometara totalno nebitno u vaseljeni. I s planiranjem su tu stali, a nas oko četiri (sada već manje od tri) milijuna znamo gdje danas živimo.

U kavezu. U rezervatu domorodačkih Slavena. U konzervatoriju '90-ih. Samo što su čitavom čovječanstvu '90-e značile početak desetljeća globalnog mira (to je ovih preostalih 500 milijuna četvornih kilometara), samo nama na ovom malom otoku, i nesretnim Tutsima iz Ruande to su bile godine straha.

Rezolucija o Srebrenici trebala bi biti globalni iskorak, prepoznati uzroke ljudske patnje i pravovremeno ih osuditi pred čovječanstvom, postati temelj za prepoznavanje sličnih patnji, bilo u Ruandi, bilo u Mjanmaru, bilo u Ukrajini, bilo u Gazi... Rezolucija pred Ujedinjenim Narodima trebala bi biti jedan u nizu obrazaca koji bi Međunarodnoj zajednici omogućili da na vrijeme upozore ili zaustave nehumane poteze oligarha, diktatora, despota...

Samo se postavite u trenutno situaciju, Međunarodni sud pravde označuje srebreničke žrtve genocidom, dok žrtve u Gazi ne ocjenjuje. Zbog toga nam trebaju rezolucije poput ove o Srebrenici – ne kako bismo stavili biljeg na srpski narod, nego........

© Bljesak.info