Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kada govore o kraju Drugog svjetskog rata na jugoslavenskom području – vrlo konkretno: o oslobađanju Mostara 14. februara 1945. godine – gradonačelnik Mario Kordić i gradski ogranak Hrvatske demokratske zajednice zvuče kao Aleksandar Vučić kada govori o „Oluji“. I ne samo on, već i vascijeli SNS, pa Milorad Dodik, svaki službeni Beograd i ista takva Banja Luka od augusta 1995. do evo sada.

Ništa se, je li tako – jeste al' u nekoj stvari, nije zbivalo prije nego je Hrvatska vojska započela potpuno legalnu i legitimnu operaciju oslobađanja okupiranog dijela teritorija međunarodno priznate države i članice Ujedinjenih nacija: nije, prema Vučićevom i vučićevskom tumačenju, Vukovar sravnjen, Škabrnja poklana, Šibenik, Osijek i Gospić granatirani, Zagreb raketiran, logori nisu otvarani, Hrvati protjerivani, masovne grobnice punjene, kao što se, kao, nije od Dalmacije do Zagreba putovalo brodovima, preko pontonskih mostova, okolo naokolo, toliko koliko sada treba od mora do Ilice, ali biciklom.

Za svaki službeni Beograd i istu takvu Banja Luka od augusta 1995. do evo sada, „Oluja“ je posljedica dosade koja je obuzela Hrvatsku vojsku u kojoj se neko sjetio kako bi mogli ubiti vrijeme ratujući protiv – tako ispada ako se slušaju čuvari selektivnih sjećanja – izmišljenog protivnika.

Kada govore o kraju Drugog svjetskog rata na jugoslavenskom području – vrlo konkretno: o oslobađanju Mostara 14. februara 1945. godine – gradonačelnik Mario Kordić i gradski ogranak Hrvatske demokratske zajednice ne govore ni o NDH-a, ni o Jasenovcu, ni o genocidu nad Srbima i Jevrejima na području te zlotvorevine, ni o ustašama kao o Hitlerovim dobrovoljnim dželatima, ni o Maksu Luburiću i masovnim vješanjima antifašista… Narodnooslobodilačku borbu i Drugi svjetski rat oni svode na jedno jedino proljeće i partizansku osvetu koje je nesumnjivo bilo i koja je........

© Bljesak.info