Tekst članka se nastavlja ispod banera

To što će hrvatski pjevač Tony Cetinski nastupiti ispred sarajevske Vječne vatre, a povodom obilježavanja punih četrdeset godina od održavanja jedinih Olimpijskih igara koje smo ikada organizirali i koje ćemo ikada organizirati, problematično je koliko i koncert Aleksandre Prijović u Tuzli, održan 'nako, bez posebnog razloga.

Pri tome je taj slavljenički nastup, što je dobro, manifestacija transparentnosti, ali i, što je oko dvjesto puta gore, raskošnog amaterizma kojim se želi sačuvati sjećanje na jedan zbilja veliki sportski događaj, te njegove posljedice zahvaljujući kojima je Sarajevo proživjelo svoje najbolje, najkreativnije i najpotentnije godine.

Sve je, barem sa Cetinskim, jednostavno da jednostavnije biti ne može: Turistička zajednica Kantona Sarajevo raspisala je, ima tome i tri mjeseca, javni poziv za organizaciju koncerta u sklopu obilježavanja četiri decenije od Olimpijade, na koji se javila jedna jedina agencija i ponudila nastup Tonyja Cetinskog. Kako izbor između nečega i ničega ne postoji, tako je, eto, određeno i ko će pjevati u centru glavnog grada, na istom onom mjestu na kojem su u novogodišnjoj noći svirala dva, za Sarajevo osamdesetih važna banda: Zabranjeno pušenje i Crvena jabuka.

Četrnaeste Zimske olimpijske igre, dakle one iz 1984., kao bitan sportski događaja u sjećanju imaju razloga čuvati oni što su na njima učestvovali i, posebno, oni što su na njima osvajali medalje. Po tome se ova naša Olimpijada ne razlikuje od drugih, ljetnih ili zimskih, održanih u Los Angelesu ili Barceloni, Sočiju ili Tokiju.

Sarajevu i, posljedično, Bosni i Hercegovini, te su igre najmanje bitne zbog spusta i skijaških skokova, brzog klizanja i hokeja, utrka u bobu i sanjkanja. Već su puno važnije zbog sportske i stambene infrastrukture koja je zbog njih izgrađena, dok su najvažnije zbog svega što sa snijegom, olimpijskim selom ili Zetrom nikakve veze nema.

Od 1978. godine kada je domaćinstvo dodijeljeno, pa do 1992. kada je,........

© Bljesak.info