Tekst članka se nastavlja ispod banera

Čini mi se, majkem', kako je prošlo barem mjesec dana. A ono, evo gledam u kalendar, tek deset. Eto koliko su mi povijesni, esencijalni, prijelomni ili dramatični bili ovi zadnji lokalni izbori. I ne samo meni, siguran sam kako većina dijeli taj moj osjećaj.

Netko će reći kako su prirodna katastrofa i ljudska nesreća zasjenili izbore i ljudi nisu imali volje izaći na glasanje, no ne bih se složio da je neviđena patnja gornje Hercegovine i naše suosjećanje sa stradalima glavni razlog za mirne i mlake izbore u kojima gotovo pa se čekalo samo da prođu.

Već i prije katastrofalnih bujica politički se ring nije odveć tresao i nekako smo svi slutili kako većih promjena biti neće. I vrlo brzo se pokazalo da je tako.

Čak i analize nakon izbora nisu bile žestoke i detaljne. Nije se više, kao nekad, pitalo tisuću zašto i nije se čulo tisuću zato. Nije se danima po ekranima i portalima razvlačilo jedne te iste analitičare sa jednim te istim čuđenjima kako opet ljudi glasaju za jedne te iste.

Nakon toliko godina, izgleda da su se i najuporniji pomirili sa činjenicom. A činjenica je da ona promjena, koja se zazivala prokleto često, još od prvih demokratskih izbora, ono kad su, eto, nekim slučajem, pobijedili nacionalisti i sjebali nam zajednički bratstvo – jedinstveni život, jednostavno nije moguća.

A nije moguća, kažem ja, jer smo svi u međuvremenu i nakon svega postali nacionalisti. Netko........

© Bljesak.info