Tekst članka se nastavlja ispod banera
Prođem gradom i često mi padne na pamet kako Mostar ne treba dizati nikakav spomenik u čast zadnjih 30 ljeta, nego samo prestati sa ionako sporom demolicijom bespravnih objekata. Ostavi ih za nauk i mjeru, pa da se iščuđavamo u narednim desetljećima…
Obično nazidani u divljim vremenima, uglavnom mimo svih pravila i zakona (zidaj, gradi, k'o da ti netko nešto smije?), oni već dugo zjape prazni i oronuli i podsjećaju na dane tranzicije iz onih u ova vremena. Onog vremena koje je po gradu načičkalo razne tumore po stambenim objektima, parkovima i pločnicima.
Prepoznaju se svi, više ili manje, po identičnoj PVC stolariji umetnutoj u rudimentarno arhitektonsko ruho, oblika jednostavnih građevinskih radnji i još jednostavnijeg načina da se struja i voda priključe na zajedničke prostorije zgrade na kojoj su, k'o kakav tumor, izrasli i proživjeli svoje slavne dane.
Danas, većina njih, odavno zaključana i bez novih korisnika "pod kiriju", samo propadaju. Ti nijemi svjedoci našeg burnog putovanja iz socijalizam u kapitalizam, kao spomenici jednog vremena, živući su spomenik velikim nadanjima i, nažalost, nešto manjim realnim dostignućima.
Danas stoje, tko hoće da vidi, kao uspomena na nečijih prvih par stotina tisuća maraka. Ili, u drugom slučaju, kao podsjetnik na to da nismo svi rođeni za trgovce, poduzetnike ili mešetare. Neki još uvijek rade i ispunjavaju funkciju.
Pokoji preživjeli butik, buregdžinica sa sve skupljom i sve lošijom pitom, sitna prodavaonica mješovite robe, popularni STR, ono gdje se sirotinja i penzija još može bilježiti "na teku", kao i, naravno, kladionice. Jer u ovim zadnjima mušterijama je najmanje bitno koliko je objekt reprezentativan, bitno je očajnicima daje li bingo danas i ima li još što na ponudi za uplatu.
Sve drugo preselilo je u velike i čvrste prodajne centre, podignulo se na level pro. A ovi spomenici polako, ali sigurno, k'o što stećci podsjećaju na život drevnih predaka, podsjećaju na........